15.5.2024. – 1000 kilometara “Mađarskih znamenitosti”

18. lipnja 2024. | Brevetopisi

Slike i tekst preneseni su sa bloga uz dozvolu autora Filip Lucin.

Kako pretvoriti jednu vožnju biciklom, 1044 kilometara, malo manje od 70 sati, od toga 45 sati same vožnje, 6000 visinskih metara uspona, 151 650 okretaja pedala, litre slatkih napitaka, previše sendviča s benzinskih, mnoge trenutke ushićenja, umora, frustracija, trenutaka bez i jedne misli, hrvanja s vjetrom, bježanja od kiše i još mnogo toga u jedan jedini zapis? Vožnju na koju gotovo nisam otišao?

Moj bicikl je moj dom…

Ne znam, pokušati ću pa ćemo, nadam se svi zajedno vidjeti. 🙂

1000 kilometara u jednom događaju je, vjerujem da mogu reći ipak prekretnica u životu randonera ili biciklističkog dugoprugaša, da se izrazim u stilu sportskih komentatora. Ne samo zbog duljine događaja, već i zbog činjenice da da obični smrtnici poput mene tu udaljenost ne mogu odvesti bez da uđu i u drugu ili treću noć. Što onda postavlja dodatne logističke zahtjeve, od mjesta i opreme za spavanje, planiranja tempa vožnje, transfera na mjesto starta i povratka s njega i tako dalje…

Sam se ustvari ni ne volim natjecati i rijetko ću sudjelovati u masovnim natjecanjima, ne zato što realno u biciklizmu ne mogu pobjeđivati (taman da i treniram) nego zato što više volim uživati u vožnjama u svome ritmu i svojim tempom. Jer se u svakoj grupi uvijek neko nekome mora prilagođavati. Zato su meni breveti zanimljivi, jer se natječem samo protiv sebe i vremena. Kojeg uvijek ima dovoljno no ipak treba biti oprezan, jer kako sam na ovoj vožnji dobro osjetio vrijeme klizi mnogo brže nego moji kotači po grbavim cestama Mađarske.

Uhvatio sam grupu netom prije Murskog Središća

Prije no što zajedno krenemo u ovih 1000 kilometara, nekoliko riječi o tome kako je u stvari i došlo do toga da se odlučim sudjelovati u ovome brevetu. Možda se neki sjećate da sam prije dvije godine završio seriju breveta od 200, 300, 400 i 600 km.
Prošle, 2023. imao sam ideju odvoziti Croatian Superrandonee no ispalo je da se nisam osjećao spreman za taj veoma zahtjevan brevet i tako je godina prošla bez ekstremno? dugih vožnji. OK, bilo je vožnji dužih od 400 km, ali sam se suzdržao od dužih breveta.

Kao što sam napisao, to je vjerojatno ponajviše zbog logistike. Takvi breveti obično startaju negdje dalje od Čakovca što traži još više vremena i financijskih sredstava jer treba dodati i još noćenja prije i vjerojatno nakon same vožnje. To traži duža izbivanja od kuće, s posla, a iako se možda ne čini tako ipak nisam baš cijeli život podredio biciklizmu. 🙂

No ove godine je naš poznati randoner Siniša Babić organizirao čak dva duga breveta sa startom u Međimurju pa mi je to onda izbilo većinu logističkih izgovora iz ruke. I naravno da me zaintrigirao tom mogućnošću. Za ovu godinu biciklistički cilj sam postavio visoko, no dostižno. To je bilo onih 100 Edingtonovih milja, dok su ovakvi breveti bili lijepa neobavezna mogućnost. Jedinu granicu koju sam si postavio oko ova dva događaja je vrijeme. Ono meteorološko.
Neću voziti po kiši. Točka.

I, upravo se to desilo. Već sam se sam sa sobom dogovorio da ću voziti, počeo sam proučavati rutu, tražiti lokacije za spavanje, benzinske postaje, trgovine na ruti, itd. kad su prognoze vremena počele ukazivati na kišu tijekom breveta. Svaki dan sam provjeravao prognozu modela i svaki dan je pokazivala isto. Kišu u neko doba u četvrtak i petak. I tako sam i odustao.

Jutro u Pećuhu.

No, ipak sam u utorak razmišljajući kamo bi mogao poći u subotu, kad već neću ići na brevet ipak ponovo pogledao prognozu. Iako sam sebi govorio da je bolje da mi bude žao što nisam tamo, nego da mi bude žao što jesam, nije mi onaj crvić dao mira.
I odjednom prognoza nije više izgledala tako loša. Kiša je trebala padati u noći ili pred jutro u petak i poprilično brzo proći. Uistinu mi je srce počelo jače kucati, razmišljao sam koju minutu i prelomio, idem! Idem, nek ide sve k vragu! Zahvaljujem Siniši što nije izbrisao moju prijavu i tako mi omogućio da ipak nastupim.

No, to je značilo da imam jedva 24 sata da se pripremim do kraja. Moram priznati da mi je to bilo poprilično stresno razdoblje. Dovoljno sam dugo u ovoj igri da me se baš ne dojmi ikakav brevet, no ovo je ipak bila moja prva tisućica i to me uz pripremu stvari i logistike činilo poprilično nervoznim.

Razglednica iz Pećuha.

Treba pripremiti stvari za kišu, napuniti uređaje i dodatne baterije, pripremiti stvari za odjenuti, pregledati bicikl, naći forinte! Alternativno naći bankomat u Mađarskoj, pregledati rute do kraja, mnogo sitnica koje inače radim kroz cijeli tjedan sad sam morao odraditi kroz popodne i pol.

U srijedu sam s posla otišao ranije u nadi da ću poslijepodne leći i odspavati koji sat jer je start bio u 20 sati, a ja sam još i biciklom morao doći do tamo. To se naravno, nije desilo. Vrtio sam se po krevetu gledajući etapu utrke po Italiji i brzo je došlo vrijeme kad je trebalo zajašiti bicikl i poći. Do Jurovčaka na međimurskim bregima je oko 18km i nisam žurio, nije bilo smisla opterećivati mišiće pa da onda tamo sjedim i čekam start.

Inače nas je krenulo dvadesetak, među njima osmorica Mađara i ako se ne varam jedan Slovenac. I dvije žene, koje dokazuju da žene mogu sve što žele. Nadam se da će u dogledno vrijeme više žena sudjelovati u biciklizmu općenito, ne nužno u ovako dugim vožnjama.

Bilo mi je veoma drago vidjeti nekoliko poznatih lica koji su nas došli ispratiti. Izmjenio sam sa svakim po par rečenica, pozdravio se i bilo je vrijeme za poći. Čak smo krenuli koju minutu prije 8, spustili se u dolinu ispod Jurovčaka i krenuli na ovu avanturu. Bilo je relativno toplo, preko svoga lijevog ramena gledao sam sunce kako pada iza horizonta u Sloveniji i najavljuje dugu noć koju ću provesti na biciklu.

Južno od Pećuha

Spustio sam se s brega prvi i po ruti krenuo prema sjeveru. Ubrzo me dostigla i prestigla jedna grupica randonera za koju mi se činilo da malo prebrzo voze ali sam ih ipak odlučio pratiti. Nakon nekoliko kilometara opet sam ih pustio, pa ih onda negdje oko Murskog Središća opet uhvatio. Mrak je već pao, ali nam je tempo bio kao u nedjeljnoj klupskoj vožnji, a ne na početku breveta od 1000 km. Mnogo prebrz.

Ipak, držao sam se grupe. Na izlasku iz Mađarskog Letenja nekolicina je rekla da bi morala isprazniti mjehur, što je i meni trebalo pa nas je većina iz te grupe stala dok su dvojica nastavila. Nas petoro, ako se dobro sjećam nastavili smo ipak nešto umjerenijim tempom dalje na istok prema Velikoj Kaniži. Tamo smo stigli već oko 22 sata! Prvih pedesetak kilometara stvarno je projurilo.

Prema Mohaču, nikako da se sunce probije

Ja stajem na bankomatu banke koja spada istoj grupaciji kao i moja domaća, dok su drugi nastavili dalje.
Kad sam podizao novac, (19 000 forinti ispadne 51€) shvatio sam da je to vjerojatno to. Odavde pa nadalje vozim sam, kako sam i očekivao. Primjetio sam da su me pretekli i Mađari u dvije male grupe. Nastavio sam dalje, da bih svatio da je ostatak grupe s kojom sam do tada vozio stao samo malo dalje na bankomatu druge banke i tamo ispred su nešto razgovarali, nisu izgledali kao da će uskoro krenuti.

Rekoh, dobro, već će me stići pa ćemo opet dalje peglati zajedno. Cestu od Kaniže prema Kapošvaru sam znao jer sam nedavno prošao onuda sa Ksenijom i Sinišom. OK, sad je bio mrak, ali sjećao sam se da je odmah na izlazu iz grada jedan ne pretežak, ali ipak uspon. Ondje sam naletio na Danijela koji je taman kretao dalje. Ispalo je da je on do ovdje vozio sa Zvonkom koji je vukao onim žestokim tempom. Pozvao sam ga da krenemo dalje zajedno i tako je bilo. Vozili smo dobrim tempom, barem meni. Ja sam vozio tempom koji mi je odgovarao, nisam gazio prejako, taman da mi bude ugodno. Njemu je s druge strane bilo malo prejako, ali smo se svejedno zajedno vozili barem dvadesetak km.

I ovako kilometrima…

Teško se orijentirati u mraku, pogotovo u stranoj državi pa onda nisam ni upamtio točno gdje smo se nas dvoje rastali. Naime, u neko doba nas je počela dostizati ona grupa koju sam ostavio u Kaniži, a tada je Danijel odlučio stati da na sebe navuče nešto odjeće, jer mu je postajalo hladno. Rekao sam mu nek se pridruži njima pa će me već svi zajedno stići.

Kako bi se osvrnuo iza sebe, vidio bih bijela svjetla koja se nisu činila daleko, da bi iza sljedećeg zavoja svjetla nestala i opet je trebalo neko vrijeme da se pojave. Prošlo je još nešto kilometara dok me grupa nije stigla. U stvari dosta dugo iako nisam jako žurio. Ne sjećam se točno, no čini mi se da ih je bilo četvero, možda petoro. Vozili smo zajedno dobrim tempom, mijenjali smo se na čelu, tako da su ti mračni noćni kilometri ipak donekle brzo klizili. I evo nas već u Kapošvaru. Ovdje nam je na benzinskoj bila prva od jedanaest postaja, a u karton sam upisao vrijeme dolaska, 1 je sat i 5 minuta. 135 km breveta smo odvozili za malo više od 5 sati. Uh, brzo.

Kultivirani i poljski makovi zajedno

Sad kad iz fotelje gledam snimljene podatke, ispada da sam se na kontrolki zadržao čitavih 40 minuta! Predugo, puno predugo. Znam da sam se morao još dodatno odjenuti i da sam nešto pojeo i najgore morao sam na je li, znate već kamo. Naravno da je grupa za to vrijeme otišla i opet sam vozio sam. Je dio brevetaša stigao u međuvremenu, ali mi se nije dalo još više čekati. Odlučio sam voziti svojim tempom pa što bude, biti će.

Do naredne kontrolne točke u Pećuhu bilo je samo šezdesetak kilometara, no i nešto uspona jer sam u grad pristigao sa sjevera preko brda koja ga s te strane okružuju. Negdje na pola puta na jednom autobusnom stajalištu naletio sam na ekipu koju sam izgubio u Kapošvaru. Vjerojatno su imali piš pauzu a kako se meni nije stajalo viknuo sam im da me stignu. Teren je postajao valovitiji, bližio se taj uspon na brdo iznad Pećuha i na istoku se pomalo počela nazirati zora.

Sam uspon na brdo nije bio posebno težak, u desetak kilometara digao sam se na jedva 350 metara iznad mora, samo koji metar iznad najveće visine Međimurja. Kad sam došao do vrha, mogao sam ugasiti svjetla na biciklu, već je bilo mnogo jutarnjeg svjetla. Odlučio sam ignorirati biciklističku stazu s desne strane i nastaviti cestom. Prometa je bilo minimalno, nisam znao u kakvom je stanju ta biciklistička a cesta je bila u korektnom stanju. Spust je bio lijep, nisam se spuštao prebrzo, ipak mi je cesta nepoznata. Kako sam se približavao gradu tako se i promet pojačavao pa sam se odlučio prebaciti na biciklističku do dna spusta.

I odmah zažalio. Biciklistička je vodila kroz šumarke pa je bila pokrivena zaostalim jesenskim lišćem, bila je uska i na pojedinim mjestima jako strma, s oštrim zavojma tako da sam se spuštao mnogo sporije nego bi to učinio na cesti. Ipak sam se uspješno spustio u grad i sa izlaskom sunca stigao na drugu kontrolku na benzinskoj u Pećuhu.

Karta u ruci, trajekt/skela preda mnom

Uzeo sam dva hotdoga i espresso. Kupio nešto napitaka za dalje. Čak sam dobio i jednu visoku stolicu uza zid da mogu sjesti, unutra na toplome. To mi je baš odgovaralo iako vani nije bilo posebno hladno, 12 stupnjeva. Ali da sam ovako nakon neprospavane noći i donekle znojan sjedio vani, veoma brzo bih se ohladio i ne bi mi bilo baš lijepo. Završavao sam drugi hotdog kad je došla ekipa koju sam očekivao da će me stići na cesti. Pozdravili smo se i ja sam uskoro krenuo. I na ovoj kontrolki sam se zadržao gotovo pola sata što je također bilo duže od onog što sam planirao.

Iskreno, nije to toliko dugo koliko sam ja podcijenio to vrijeme pripremajući se. Niti na benzinskima čekaju samo mene da me usluže, niti se ja baš istu sekundu ne mogu odlučiti što hoću, a i dobro je koju minutu duže sjediti na stolcu, a ne na sjedalu bica. Ionako sam više vremena izgubio za osam kilometara grada nego što sam sjedio na stolcu. Gotovo veću brzinu sam imao penjajući se preko brda nego prolazeći kroz grad. Semafori, sporedne na glavnu cestu, itd., itd… Moram priznati da me frustrirala tolika količina kilometara kroz gradove, a tek sam bio u trećem.

Cesta uz Dunav i tisuće poljskih makova

Nije to bilo samo zbog manje brzine kojom sam savladavao urbane kilometre, već više zbog koncentracije koju treba uložiti u prometu. Blizu šest sati je, radni je dan, ljudi idu na posao, kamioni, autobusi, svašta. U redu, izvukao sam se nekako iz tog Pećuha i krenuo na jug. Cesta je i dalje pratila valove, ali se i spuštala u ravnicu, prema Dunavu. Odmah sam se razveselio jer više nije bilo civilizacije, samo polja i lijepo jutarnje svijetlo. Sunce se probijalo kroz visoke oblake i toplim bojama obasjavalo teren po kojem sam vozio. Obrađena polja, šumarci, pokoje usamljeno stablo. Veselio sam se konačno ravnici, jer mi je već i bilo dosta tih valova. Kao, ravnica će biti OK, mogu ću uzeti nekakav tempo i peglati stalnim ritmom.

O, kako sam se prevario! Naime, spustivši se u ravnicu koliko sam dug i širok naletio sam na veoma jak istočni vjetar. Nije me iznenadio. Naime, prognoza je najavljivala jak vjetar iz istočnog smjera za četvrtak a i petak. No, ja sam očekivao jugoistočni a ispao ja da je više sjeveroistočni. A mene je ruta vodila, pogađate kuda… Da, da, na sjever, ali i jako često na sjeveroistok.

A dobro, pogledi su bili lijepi u ravnici. Bilo je i biciklističkih staza, gledao sam velika polja ljubičastih makova a uz ceste stotine, tisuće crvenih poljskih makova, različaka i drugog proljetnog cvijeća. Obasjavala ih je difuzna svjetlost sunca i fotografskim okom sam promatrao krajolik, misleći da je baš šteta što nemam vremena da stanem i snimim koju ljepšu fotku.

Ipak, trebalo je žuriti prema sljedećoj kontroljnoj točki, gradu Mohaču na Dunavu. Da, to je ono Mohačko polje s kojim su vas (možda) davili na satu povijesti. Nadao sam se da ja neću doživjeti kraljevsku sudbu u toj ravnici. Naime, kralj Ludovik II. navodno se utopio u potoku pod težinom vlastitog oklopa i konja… Ja pak sam trajektom trebao preći preko Dunava.
Dobro, vratimo se u naše vode, obične crvene krvi 🙂

U Mohač sam pristigao nekoliko minuta nakon osam pa sam zakasnio na trajekt. Idući polazak bio je u 8:30. To vrijeme sam iskoristio da kupim kartu za sebe i bicikl, ako se dobro sjećam oko 2000 forinti, znači oko 5€. Sjeo sam na osunčanu klupicu u zavjetrini i odmorio ponešto umorne noge. Iskoristio sam tih petnaestak minuta lufta za još jednu kreatku lekciju Talijanskog na aplikaciji na mobu. Također, u glavi sam počeo računati do kuda bi mogao pristići toga dana jer je je trebalo razmišljati i o noćenju.

Dunav smo prošli u nekoliko minuta. Iskoristio sam to vrijeme za još jedan video za instagram, i eto me. Na istočnoj obali rijeke krećem uzvodno prema sjeveroistoku. Nekakvom bastardnom verzijom biciklističke staze ali i prometnice za automobile. Asfalt je ustvari bio dosta dobar, no svako toliko naišao sam na betonsku cestu po kojoj se OK voziti imate li četiri kotača široka petnaestak cm i s amortizerom na svakome.Imate li kao ja dvije gume s gaznom površinom od otprilike jednog centimetra napumpanima na 7 bara, itekako osjećate sve te razmake između betonskih ploča.
Dok sam si ja mrmljao u bradu zbog toga, nisam imao pojma što me još sve čeka na cestama predamnom.

Koliko da su ceste loše, toliko bude i lijepih prizora…

Sama cesta, ako je zamišljena kao turistička je čisti promašaj. Naime, nalazi se na vrhu nasipa s obje strane omeđena šumom i udaljena od ikakve civilizacije. Nit se što vidi od šume, a u narednih 40 kilometara samo su dva mjesta u kojima su Bog a i Sovjeti odavna rekli laku noć. Naime, u Mohaču nisam bio u trgovini pa su mi bidoni postajali ponešto prazni. Google karte rekle su da u prvom od dva mjesta uz taj potez ima trgovina, pa sam skrenuo s ceste u selo zvano Dunafalva. Trgovina je navodno bila na kraju sela. Kad sam ja tamo i pristigao uz mnogo začuđenih pogleda mještana, ispalo je da je trgovina koja je bila tamo vjerojatno zatvorena nakon pada željezne zavjese.

Odlučio sam se ne vraćati po istoj cesti nazad nego okružiti selo, i eto ga! Na cesti paralelnoj onoj u kojoj sam ušao u selo bila je mala seoska trgovina. Izazvao sam koji znatiželjan pogled naslonivši bic na ogradu. Kupio sam vodu, nešto slatko i bezalkoholnu pivu, kojoj sam se baš veselio. No, prvo sam popio slatko i nešto vode. Ostatak sam rasporedio u bidone, a limenku pive stavio sam na torbu pod sjedalom i pričvrstio ju elastičnim vezicama. Kao, naći ću neku klupicu ili nešto pa ću sjesti još na par minuta i popiti je s guštom.

Osvježen, krenuo sam u borbu s vjetrom. Kad sam izašao iz zaštite šume, osjetio sam svu snagu sjeverostičnjaka koji je po prognozi imao udare i jače od 30 km/h. I stvarno je puhao brutalno, na mahove sam vozio jedva 20 na sat. No, najgore što mi se desilo je da mi je ona limenka pive pala s torbe i naravno, probila se. Gledao sam kako se veselo okreće a iz rupice sa strane svakim okretom štrcalo je sve manje i manje pjene. Kad sam se vratio do limenke u njoj je ostalo jedva dva prsta pive. A pola od toga sam prolio po cipeli… Stvarno, tragedija.

No, nije to bilo ništa prema onome kad sam stigao u mjesto pod nazivom Baja. Vikao sam (doslovno i glasno) “Da sam htio voziti Pariz – Rubeux, otišao i bih u j****u Francusku! S obzirom na buku, ionako me nitko nije čuo… Iako će oni koji prate biciklizam odmah znati što je bilo, da pojasnim svima. Naime, s glavne ceste u tom mjestu ruta je vodila na nekakvu sporednu popločenu kamenim kockama površine brat bratu 15×15 cm i s razmacima od 5 cm između. I svako malo je falila kakva kocka s pripadajućom rupom. A Pariz – Rubeux je utrka poznata po tome da ima mnogo dionica s upravo ovakvim pokrovom.

Sinagoga u Kečkemetu

Sjećate se priče o tankim jako napumpanim kotačima? Ovo sad više nije bilo samo neugodno nego i opasno. Veoma se lako poskliznuti što može dovesti do pada, ozljede ili oštećenja opreme. Bio sam veoma ljut na Sinišu što nam je to stavio u rutu. Tim više što ni nogostupi sa strane nisu pružali ništa lakšu vožnju. Naime, bili su betonski s velikim kanalima za kišnicu. No, do kraja sam prolupao kad sam došao u centar mjesta i shvatio da su si cijeli trg, sve ceste, sve površine popločili na potpuno isti način. Ne razumijem! Takva površina toliko povećava buku koja vozila koja po njoj prizvode, čemu to? Da moram živjeti kraj takve ceste, vrlo brzo bi tražio novu adresu….

Dobro, preživio sam tu Baju i nastavio dalje uz Dunav. Ista meta, isto odstojanje. Negdje sam na 300. kilometru breveta i imam još četrdesetak do iduće kontrolne točke u mjestu Kaloča. I dalje u blizini Dunava, no rijeku realno nisam mnogo vidio zbog visoke šume koja raste uz nju. Uprkos vjetru, do sljedeće kontrolne točke u Kaloči, vozio sam poprilično dobrim tempom. Kako je prošlo podne bilo je sve toplije i počelo mi se spavati. U Kaloči sam se na benzinskoj zadržao gotovo sat vremena, što mi opet puno govori za eventualne buduće planove na sličnim događajima.

Druga večer bez sna, na putu prema Ceglidu

Krenuo sam dalje prema osamdesetak km udaljenome Kečkemetu na kojem je bila sljedeća kontrolna točka. No, odlučio sam na pogodnome mjestu stati i malo leći. Pogodno mjesto je natkriveno autobusno stajalište sa širokom i dugom klupom odmaknuto od glavne ceste. I našao sam ga niti deset kilometara dalje. Nažalost, našao ga je i par muha koje mi nisu dale mira, pa ustvari nisam uspio ništa spavati. Ipak, nešto se jesam odmorio jer sam se maknuo s bicikla i ispružio se na klupici, toliko da odmorim mišiće i glavu, jer sada sam budan već oko 30 sati…

Da budem iskren, naredni kilometri do kontrolne točke su mi u magli. Umor je učinio svoje. Ono čega se sjećam, a što je pogotovo čienjenica koja još više vrijedi za istočnu Mađarsku, je da nemali gradovi izniču iz šume i ravnice, skoro pa doslovno.
Npr, između Kečkemeta i mjesta prije njega je oko 20 km. I kad se izađe iz prethodnog mjesta, do sljedećeg osim polja, šumaraka ne vidite nikakvu kuću, vikendicu, farmu, ništa. Samo stupove dalekovoda. I cesta je naravno odrezana ravno u krajoliku pa od blagog skretanja do sljedećeg blagog skretanja ima i po 4, 5, 6 kilometara. I tako nakon ne znaš koliko vremena, opet skreneš kroz nekakav šumarak i pred tobom se nađe mjesto od 100 000 stanovnika. I tako cijelo vrijeme.

U Kečkemetu je bila peta kontrolna točka na 419. km. na Molovoj benzinskoj. Ovdje su mi prvi i zadnji put pravili probleme oko ovjere kontrolnog kartona. Ipak, nakon pažljive kontrole, smilovali su mi se i udarili mi pečat. Iz protesta sam odlučio tamo ništa ne kupiti. Moja destinacija u ovome gradu ipak je bio Mc Donalds, kojima je Mađarska doslovno posoljena.

Inače nisam pobornik dotičnog lanca i veoma ga rijetko posjećujem, no kad ste na ovakvome putu i pokušavate biti što ekonomičniji s vremenom, prehrana tamo itekako ima smisla. Naime, hrana je veoma brzo gotova i točno znate što ćete dobiti. Također, s obzirom da ja ne znam Mađarski a domaćini u pravilu ili ne govore ili natucaju Engleski onda se ne moram objašnjavati što i koliko. Na ekranu odaberem engleski jezik, platim karticom, na stol stavim onaj broj i za par minuta već žvačem što god sam već naručio.

Dobro, na crpki sam bio u 17:12 u Mc Donaldsu nešto kasnije, imao sam još barem tri sata dana da stignem do smještaja. Koji je trebao biti ili na cesti prema vrhu Kekešteto ili veoma blizu. Znači mogao je biti i do šezdesetak kilometara prema sjeveru.
Nažalost, ono što sam nalazio ili si nisam mogao priuštiti ili je sve bilo relativno blizu pa sam se odlučio za mjesto Ceglid 30 km sjevernije. Ondje sam noćenje s doručkom dobio za 51€. Nadao sam se da ću naći nešto još dalje, jer unatoč umoru, dobro sam se osjećao i mogao sam dodati još nešto km, da mi ih manje ostane za sljedeći dan, za petak.

Prije polaska iz Ceglida

Glede Mađarskog, završavao sam u MC kad je pristigao kolega biciklist koji je zapodjenuo razgovor sa mnom. Uspjeli smo porazgovarati na pristojnom Engleskom i kao što možete i sami misliti, bio je poprilično začuđen, da ne kažem zaprepašten.
Pitao me od kuda, kamo, dao mi je koji savjet on onome što me čeka dalje i poželio mi sreću na putu.

Ušavši u mjesto Ceglid do kojeg sam se probio po širokoj i dobroj prometnici oko koje su bili radovi pa nisam mogao koristiti biciklističku stazu, stao sam na benzinskoj. Bilo je vrijeme za pravu pivu koju ću popiti u sobi, prije no što zaspem.

Sivo jutro…

Pansion sam relativno lako našao, s gazdaricom se dogovorio kombinacijom engleskog, njemačkog, mađarskog. Čak smo i uspostavili da im ne radi internet pa je ponovno pokretanje rutera pomoglo i njima i meni. Krevet je bio udoban, iako madrac malo udubljen. Tople vode je bilo dovoljno pa sam uživao u skidanju 480 kilometara znoja sa sebe. Legavši, snimao sam svoje pričice za Instagram, kad sam začuo poznati zvuk čegrtaljke bicikla.

Izašao sam na terasu svoje sobe i spazio četvorku s kojom sam se posljednji put vidio u Pećuhu. Ispalo je da će noćiti u istom pansionu jer ih je vlasnik objekta u kojem su rezervirali i platili odbio primiti jer su stigli nakon 20 h. Veoma bezobrazno, pitate li mene. Ovdje su srećom imali četverokrevetnu sobu pa su imali gdje spavati. Brevetaši su inače poznati da mogu spavati gotovo bilo gdje, no s obzirom da je dolazila kiša, noćenje vani ne bi bilo nimalo ugodno.

I tako, prvi dan i prva noć bili su za mnom. Cijela aktivnost uključujući start iz Čakovca u 18:33 u srijedu trajala je do četvrka navečer do otprilike 19:45. Dakle, ukupno 25 sati i 20 minuta od kojih sam pedale okretao 20 sati i 27 minuta prosječnom brzinom od 23,5 km/h. Što ustvari nije niti tako loše, s obzirom da sam se 200 kilometara hrvao s vjetrom.
Moram priznati da sam pomalo iznenađujuće bio i poprilično blizu svojem planu kojeg sam nadobudno složio nekih dva tjedna prije starta. Naime, U Kaloču sam prema mojem planu kasnio oko 2 sata. Ne zato što nisam vozio tempom koji sam očekivao, nego najviše zbog vjetra i mnogih urbanih sredina kroz koje sam morao proći, što naravno nisam uračunao u svoje pripreme. I naravno, dužim zadržavanjima na kontrolnim točkama. Eto, škola za možda koji drugi brevet.

Ne, nije pjesnička sloboda, noć mi je stvarno prošla u trenu. Zaspao sam vjerojatno u trenutku kad sam ugasio svjetlo oko 22 sata, a probudio se nešto prije 6. Kroz prozor koji je gledao na istok vidio sam tanku traku narančaste boje na horizontu. Upalio sam meteo aplikaciju na mobitelu i shvatio da je ovo na istoku bila demo varijanta vremena. 🙂 Naime, u isto vrijeme je sa zapada dolazila kiša i to prilično obilna. Negdje u to doba mi je Ksenija poslala poruku da oni kreću u 6 sati. Odogovorio sam im da nadam se da nisu krenuli jer je tek počelo lijevati! Gunđao sam si u bradu da što im je, da što im treba voziti po kiši? Ja sam s druge strane odlučio nastaviti spavati. Jer, sjećate se, rekao sam da po kiši ne vozim!

Još malo, pa brda

Doručak je bio od 7 sati i namjeravao sam ustati iz kreveta oko 7:30 jer sam očekivao da će u to doba kiša početi jenjavati.
Spustio sam se na doručak i ovdje sam bio sam, uz mladu konobaricu koja je nešto malo govorila engleski. Shvatio sam da je četvorka koja je došla nakon mene odavna otperjala dalje. Ispitivao sam konobaricu zna li kada su otišli. Prvo me nije razumjela, pa mi je ponudila aplikaciju za prijevod, ali ni tada mi nije znala odgovoriti. Tek prije koji dan sam saznao da su oni otišli u 6, vjerojatno prije nego je ona došla na posao.

Dobro njihov problem ako hoće voziti po kiši, ja neću. Što se doručka tiče, pojeo sam gotovo sve što je ostalo, nareske, sir, maslac, povrće. Trebalo se pripremiti za naporan nastavak breveta. Konobarica mi je skuhala finu kavicu i oko 8 sam završio s doručkom i vratio se u sobu da se spremim za petak. Nisam jako žurio, i kiša je sve slabije i slabije padala. Na sebe sam svejedno navukao (gotovo) svu kišnu opremu, jer znam da voda s ceste ponekad moči mnogo više od kiše s neba. I sreća je htjela da kad sam se malo prije 9 spustio u dvorište pansiona, kiša gotovo u potpunosti prestane.

Ma, Đumbus!

Dobro, kasnio sam tri sata za svojim planom, ali nema veze. Nema vožnje po kiši! (Barem ne jakoj). Gotovo sam odmah na prvome skretanju poljubio asfalt, jer sam pod velikim kutem skretao preko nekakvog šahta na kojem mi je stražnji kotač proklizao! Srećom, ostao sam u okomitom položaju, ali ako do tada nisam bio potpuno budan, tada jesam!

Nekako sam se izvukao iz grada. Biciklističke staze koje to nisu, kišno vrijeme i promet radnog dana… Bila je najava onog što me čeka. Još gotovo 100 kilometara vožnje u vjetar. Iako je nešto oslabio, u kombinaciji s očajno ispucanim asfaltom i mojim nogama koje kao da nisu bile moje, kilometri su veoma sporo klizili. Barem mi se tada tako činilo. Sada kad gledam s odmakom, prosjek mi je bio 22 km/h što ustvari nije niti tako loše. U par navrata počela je padati kiša, ali ne dovoljno jako da bi prestao voziti.

Stvarno?!?

Minute, sati su prolazili, približavao sam se gradu kojeg sam nazvao Đumbus (Gyöngyös, odnosno Đunđuš), odakle kreće uspon na najviši vrh Mađarske, Kekešteto. Vrijeme je i dalje sivo, vjetrovito, friško. Činilo mi se da nikad neću ući u grad. Kad sam se konačno dočekao grada, dočekalo me još jedno nemilo iznenađenje u obliku nekakve, hadjmo je nazvati obilaznice glavne ceste. Prvo sam mislio da sam nešto zabrljao, no na moju konsternaciju ruta je vodila nekakvim puteljkom između zgrade i šumarka, pa strmo preko blata, do ceste pa onda opet nekakvim čudnim usponima na drugu stranu ceste. Nije vam jasno? Nije ni meni bilo. Mogu si misliti kako je bilo zabavno onima koji su tu prolazili po mraku i kiši…

Dobro, preživio sam. Tj. nisam se poskliznuo i razbio. Prošao sam kroz mjesto i ubrzo se našao na novoj biciklističkoj stazi koja je vodila prema početku uspona na Kekešteto. I dalje sam bio spor i težak i vjetar je puhao u mene. I tako sam okretao pedale tempom kojim sam mogao kad sam u nekom trenutku čuo da mi netko nešto dobacuje nekim čudnim jezikom, ali glas je zvučao poznato. Okrenem se, kad tamo Siniša. O, odmah sam bio budan! Mislim da mi je trebalo oko pola minute da ga priupitam za egzibiciju oko rute i svašta nešto. Dobro, brzo me pustilo pa smo nastavili zajedno. Ispalo je da je Kseniju i Mateja ostavio u Mc Donaldsu u gradu a on je krenuo gore. Biciklistička staza je završila i krenuo je uspon cestom. Imao sam dojam što me čeka jer sam koji dan prije gledao profesionalce kako se penju gore. Naime, utrka po Mađarskoj je imala brdski cilj baš na tome vrhu na koji ćemo se i mi uspeti za oko sat vremena.

Idemo polagano (doslovno ‍♂️) prema gore

Kako smo se počeli penjati tako nas je i teren pomalo štitio od vjetra. Mene je ujutro počelo boljeti desno koljeno pa sam dobar dio uspona proveo na nogama, ne sjedeći na sicu. Tako mi je odgovaralo a realno prvih 8, 9 kilometara uspona nije posebno teško, da sam to došao voziti bez svega onoga što sam već imao u nogama, vjerojatno bi ga vozio na težem prijenosu i dosta brže. Krenuo sam tempom koji nije loš i nije me jako umarao. Siniša mi je pomogao jer mi je nedugo nakon početka pobjegao dvadesetak metara, pa mi je bilo zanimljivije jer sam imao zeca. 🙂 Cesta je inače bila u dobrom stanju, široka i s poprilično blagim zavojima. Dostigao sam Sinišu negdje prije početka strmijeg dijela uspona, nekih tri kilometara do vrha. Kako smo skrenuli prema tamo, bili smo na nekih 700 metara nad morem i ušli smo u oblak. Da budem iskren, uživao sam u atmosferi, iako je ponekad vidljivost bila dvadesetak metara jer smo vozili kroz gustu šumu bukve. Već sam onda rekao Siniši da bi radije deset puta vozio ovaj uspon nego jednom prolazio kroz Budimpeštu.

Iako je ruta vodila do TV tornja, nismo otišli do tamo jer je vidljivost bila 0 a i trebalo je gurati bicikl gore. Radije smo otišli u ugostiteljski objekat gdje nam je bila kontrolna točka. Konobar nam je odbio pečatirati karton. Kako sam bio sa Sinišom koji je organizator breveta, nisam brinuo, on je znao da sam bio tamo. Sjeli smo unutra, Siniša je pojeo juhu, ja sam uzeo kavu, kolu i radler. Odlučio sam jesti dolje u Mc Donaldsu. Iako se ni ovdje nije dugo čekalo, ali nije mi se baš eksperimentiralo s hranom. Nije mi se ni predugo zadržavalo, već je bilo 14:40. Za niti stotinu kilometara do ovdje trebalo mi je gotovo 5 i pol sati! Po mojem nadobudnom planu o koje sam već pisao, već sam trebao biti na putu prema Vespremu. Ah, koji optimist.

S planom da ću u ranu noć u subotu završiti brevet sam se tada definitvno oprostio. Nisam više ni previše računao, kada stignem, stignem. Znao sam da imam dovoljno vremena taman da negdje i malo prespavam, ali to je bila posljednja opcija.
Dok sam ja tako okretao brojke u glavi na vrh su stigli i Ksenija i Matej. Saznao sam da Kseniji lagano pušta stražnja guma i da ujutro kad su krenuli tamo više nije padala kiša. Naime, oni su noćili u Kečkemetu koji je 30 km južnije pa je kiša tamo već prestajala kad je došla do meneu Ceglidu.

Pozdravio sam ih i krenuo nazad prema Đumbusu, na vrhu sam se zadržao pedesetak minuta, opet predugo!
Prvo se trebalo do kraja opremiti za dugi, donekle mokar i hladan spust. Imao sam sa sobom i onu jednokratnu plastičnu kišnu kabanicu koju sam namjeravao navući na sebe kao dodatan sloj izolacije. Iako sam ju ujutro pripremio i stavio ju na lako dostupno mjesto, naravno da ju nisam mogao naći. Dva puta sam prekopao torbe i džepove i ništa. U očaju sam izvukao onu foliju sa zlatnom i srebrnom stranom koju imam u slučaju da moram noćiti na nekom otvorenom mjestu i ugurao ju između dva dresa na prsa.

Scena s uspona…

Prva tri kilometra bila su hladna, spora i bolna. Kao što sam rekao, vidljivost je bila slaba, cesta mokra, gume tanke, kočnice koje po kiši realno samo usporavaju a ne koče, jasno vam je. OK, preživio sam to, spustio se iz šume i vratio se na glavnu cestu koja je uglavnom bila suha. Tu sam se ipak brže spuštao a što je bilo najbolje, počelo se razvedravati! To me veoma razveselilo. Jer, kad mi je hladno jako slabo funkcioniram. Mc Donalds je bio na ruti, što je bilo odlično jer nisam morao skretati s nje. Naručio sam Cezar salatu, burgeri i krumpirići su mi ionako već polagano izlazili na uši. Sjedio sam pred staklenim izlogom i grijao se kao mačak. Odgovaralo mi je, dosta odjeće sam i poskidao sa sebe jer mi više nije trebala. No, ovdje sam izgubio još 40 minuta.

Bio je lijep pogled, na moj bicikl.

Pa, planovi se rade da bi se izjalovili, zar ne? 🙂 Pogotovo ih je lako raditi kad sjedite pred računalom i gledate kilometre i visinske. Mah, pa to je ravno, to ću ja s tom i tom brzinom. E, nećeš razbojniče! Viču mi Mam… ovaj, Mađarska, vrijeme, ceste. 🙂 Još jedna škola za ubuduće, ponovi li se slučajno. No, da sumiram; u 7 sati prošao sam jedva 120 km, s time da je 15 bilo spusta. Dobro, idući puta ću pametnije planirati.

Lijepa scena na dnu spusta s Kekešteta

Iako salata nije bila posebno obilna, bio sam sit. U bidonima sam imao još nešto tekućine pa nisam otišao u kupovinu u obližnju benzinsku. Računao sam da ću po putu već naići na neku pa ću ondje na kratko stati i kupiti nešto. Iduća točka mi je bila Budimpešta, točnije Margitin otok. Iako je do tamo bilo relativno kratkih 110 km, i to će potrajati…

Krenuo sam iz Đunđuša dobrim tempom, na jugozapad i vjetar je konačno puhao u leđa! Bilo je relativno toplo, lijepo sam se vozio. Samo naravno, cesta je bila u veoma lošem stanju, lošija nego i ona ujutro iz Ceglida, ispucana cijelom širinom i s dosta rupa. Glumio sam Kosteliće vozeći slalom. Srećom, promet nije bio pregust. U daljini sam uskoro ugledao trojac koji sam ostavio na vrhu prije koji sat. Polagano sam im se približavao, i ja i oni smo imali dosta dobar tempo, oko 30 km/h. Cesta nije imala mnogo zavoja, ali je bila valovita. U jednom trenutku bi ih vidio na vrhu vala, pa bi nestali pod njim. Kad bi ja konačno došao na taj vrh vala, vidio bi ih opet nešto dalje na cesti i tako je to trajalo dvadesetak kilometara. Da budem iskren, nisam ih ganjao, vozio sam tempom koji mi je odgovarao pa ako ih stignem super, ako ne, nije bitno.

Na jugu se konačno razvedrava

Ispalo je da sam ih stigao na jednoj maloj benzinskoj. Odnosno, Siniša i Ksenija su stali tamo dok su Mateja odposlali da vozi dalje. Kako sam saznao jer su me zaustavili, Ksenija je imala problema s kotačem. Naime, nisu mogli otpustiti kotač da bi zamijenili zračnicu koja je puštala. Srećom, ona nije teška a rupa je bila dovoljno mala da može voziti od benzinske do benzinske i nadopumpavati gumu po potrebi. Uh, stvarno je trebalo biti uporan i s takvom preprekom odvoziti još gotovo 400 km! Ja sam na benzinskoj kupio piće, dok je njih dvoje nastavilo. Nitko, uključujući i mene im tamo nije mogao pomoći pa se nisu imali potrebe više zadržavati. Popio sam što sam kupio, uključujući nekakav energetski napitak koji me privukao malom staklenom bocom i nuklearnom bojom. 🙂 Inače je crpka služila i kao lokalna birtija, jer uz mladog prodavača s kojim sam mogao razgovarati na engleskom tamo još bili i lokalci s pivama u rukama. Pa, barem smo im malo osvježili dan. 🙂

Sad je već kasno poslijepodne, s juga i zapada se navlače oblaci, nije ni previše toplo. Nadao sam se do Budimpešte stići barem do 21 sat. Imao sam dobar tempo, Sinišu i Kseniju sam krajičkom oka vidio na jednoj benzinskoj na rubu prvog većeg mjesta, ali se nisam zadržavao. Sam nisam ništa trebao a nisam im mogao ni pomoći pa nije imalo smisla. To je bilo posljednji put da sam ih vidio, putevi nam se više nisu sreli.

Ne zadugo… Na putu prema Budimpešti.

Dobrim tempom sam se približavao Budimpešti. No, preda mnom su se skupljali tamni oblaci i do mene je dopirao zvuk grmljavine. Iako je u prognozi nevera bila najavljena, nekako sam se nadao da ću ju uspjeti izbjeći. Prolazio sam kroz jedno mjesto i razmišljao sam bi li stao na autobusnom ugibalištu i pripremio se za kišu. Odlučio sam da neću, jer sam računao da se približavam većem gradu pa će sigurno biti mjesta da se sklonim.

Naravno, moja računica se pokazala krivom. Nakon petog ili šestog udara groma pljusak me dočekao na vrhu uspona na kojem nije bilo baš ama ničeg osim šume s obje strane ceste, čak i bez nekakvih šumskih puteva. Ništa, našao sam mjesto gdje se mogu maknuti s ceste i sakrio se pod krošnje. Bila je to ona vrsta pljuska, koji vas smoči do kosti ako ste na otvorenom, ali pod krošnjama je na mene pala tek tu i tamo koja kap. Bilo je već oko 19 sati pa sam odlučio da vrijeme koje čekam da pljusak prođe potrošim da se pripremim za noć i za kišu. Jer, po radaru se prema Budimpešti kretala jedna velika nakupina oblaka iz koje će također pasti dosta kiše. Iako sam se nadao da ću na tu kišu zakasniti, želio sam biti spreman.

Sve to je trajalo oko pola sata. Čim je kiša jenjala, odmah sam krenuo dalje, izgubio sam još pola sata a u glavi mi je zvonila Sinišina rečenica da me čeka 40 kilometara Budimpešte. Znao sam da će to biti sporo. Ne zbog toga što se nisam dobro osjećao nego jer je to milijunski grad s mnogim cestama, semaforima i gustim prometom u to večernje doba. Ponovo sam si u glavi ponovio da nikad više neću voziti ništa takvog što me vodi kroz cijeli grad, pogotovo ako je glavni grad države s toliko stanovnika. Ruta je bila još k tome složena da se što više koriste sporedne ceste i biciklističke staze. Koje se u gradovima gotovo nikad ne rade da bi se biciklisti vozili normalnim tempom.

Budimpešta, most preko Dunava

Ajde, ovo je malo ljepša scena.

To me je opet jako usporilo, umaralo me i da budem iskren, frustriralo. Nisam razumio tu potrebu da se vodi ljude 40 kilometara kroz grad kad se ruta mogla složiti i s manje urbane vožnje. No, bio sam tamo i iz te kože nisam mogao. Da budem iskren, razmišljao sam da nađem željezničku stanicu, sjednem na vlak koji vodi bliže Hrvatskoj i pošaljem sve kvragu. S druge strane, ostalo mi je još malo više od 300 km i bilo bi glupo sad odustati. I tako sam ja brundajući sebi u bradu nakon ne znam kojeg križanja malih ulica opet uživao u nebeskome spektaklu. Oni oblaci koje sam prije gledao na mobitelu su me ipak pričekali u gradu. Sijevalo je i grmilo, nebo je postajalo sve mračnije i mračnije. Stoički sam vozio dalje, sve više i više sam se približavao centru grada.

Stigao sam na jednu od širih ulica, s kojom su paralelno vozili prigradski vlakovi, kad se nebo konačno otvorilo. Spustio se mnogo jači pljusak nego u onoj šumi a ja sam zaštitu našao na autobusnom stajalištu. Pogasio sam sva svjetla na biciklu i lijepo sjeo na klupicu. Čak sam i bicikl ugurao nutra da ne kisne. Pljusak je prošao za 20 minuta. Nakon njega i ulice su bile mnogo pustije, čak je i promet ponešto utihnuo. Meni to nije mnogo značilo jer me čekalo još, onako od oka, šesdesetak prelazaka preko sporednih cesta, prelazaka na drugu stranu glavnih cesta, odlazaka sa i na biciklističke staze. Jednom riječju, užas. Koji uopće nije moja furka.

Nakon ne znam koliko stajanja i ponovnog kretanja, nakon prelaska preko četiri kolosjeka preko kojih ni jedan vlak nije išao a rampe se nisu htjele dići, opet preko skliske kaldrme, konačno sam preko jednog od većih mostova preko Dunava došao do tog Margitinog otoka. Koji je bio gotovo u potpunom mraku i na koji tehnički nisam ni mogao jer su rampe bile spuštene. Stigao sam do točke koja je bila definirana kao kontrolna i pitao sam se… Pa, pitao sam se, stvarno? Što se odavdje vidi? Kakva znamenitost? Ništa, osim mraka rijeke i svjetlih točaka grada preko nje. Oko mene su prolazili trkači koj su izmilili nakon kiše a ja sam se po ne znam koji puta pitao o svojim životnim odlukama.

Srećom, ruta je dalje vodila uz sam Dunav što je značilo da je i bilo boljih biciklističkih staza i manje križanja preko kojih je trebalo preći. A i konačno su pogledi bili lijepši. Pristigao sam na idući most koji me s otoka trebao prebaciti u Budu i odavde je pucao lijep pogled na znamenitosti glavnog grada Mađarske. Moram priznati da me to razveselilo, više nisam bio ljut, nekoliko puta sam stao da snimim fotku, koliko se to mobitelom u noći može. Doduše, trebalo je izbjegavati turiste koji su tumarali i po ovim i po onim stazama, pronalaziti kuda točno ide biciklistička, ali OK. Bio sam bolje volje, osim lijepih vidika, znao sam da mi je ostala još samo trećina breveta!

Prije izlaska iz grada, trebalo je nešto pojesti. Stao sam na prvoj benzinskoj koja mi je došla pod kotač. Uzeo sam dva sendviča, ledenu kavu u tetrapaku i nešto napitaka. Jedan sendvič sam pojeo odmah a drugi pospremio za put. Nisam znao koliko će benzinskih biti otvoreno do iduće kontrolke u Vespremu na 800. kilometru pa sam htio biti siguran da ću imati nešto za pojesti. I ovdje sam stajao oko dvadest minuta, što ustvari nije bilo ni veoma dugo.

Osvježen, krenuo sam dalje. Još je bilo Budimpešte za preći, ali ovaj dio grada je s više industrije i velikih stambenih zgrada što znači manje gužve, jer prošlo je 23 sata. Ljudi su ili negdje u centru ili rade što već ljudi rade u to doba dana. Doma su. 🙂
Iako sam sad već ponajviše ignorirao biciklističke staze i vozio po ulicama, ipak sam skrenuo na jednu koja je opet pratila Dunav. S obzirom da je već bio mrak, u jednom sam trenutku uspio skrenuti u nekakvo industrijsko dvorište po kojem sam vozio dok nisam stigao do zida. Okrenuo sam se nazad i bio sretan što me nije napao kakav pas ili me zaustavio kakav nadobudan zaštitar.

Sjećam se da je biciklistička nakon toga bila u dobrom stanju, ali s čudnim zavojima, praktički pod 90 stupnjeva preko mostića i tako… Minutu za minutom ostavljao sam Budimpeštu za sobom. U prigradskom mjestu stao sam na jednom autobusnom ugibalištu da sa sebe skinem nešto kišne opreme i još pokoji komad odjeće. Ceste su se osušile i nije mi bilo hladno, pa nije bilo smisla da se znojim bezveze.

Uskoro sam izašao i iz toga mjesta i ušao u potpuni mrak. Kada bi pogledao preko ramena, svjetla Budimpešte još su obasjavala nebo, ali cesta ispred mene bila je mračna, osim kruga koje ocrtavala svjetiljka na mome volanu. Čak se vidjela i pokoja zvijezda. Osim zvuka vjetra koji mi je i dalje lijepo puhao u leđa, tu i tamo čuo sam zvuk vlakova jer je dvotračna pruga išla paralalelno s cestom kojom sam vozio a kad nisam čuo vlakove, vožnju bi mi uljepšao zvuk ptica iz šumaraka kraj kojih bi prolazio. Put me vodio prema Stolnom Biogradu, Székesfehérvár na Mađarskome. Cesta je bila u dosta dobrom stanju, a i uz nju je neko vrijeme i vodila lijepa biciklistička staza koju sam i rado koristio.

Na ovim cestama sam morao jače koristiti fućku koju sam imao oko vrata. Onu najjeftiniju za Euro i nešto iz Decathlona. Barem je toliko nekad koštala. Uglavnom, na jednom komadu ceste primjetio sam sjaj očiju kraj ceste. Fućkao sam, fućkao, dok nisam zafućkao tako jako da su me uha zaboljela! U tome trenutku nekakav veliki kopitar skočio je iz gustiša uz cestu nazad prema polju. Nastavio sam fućkati sljedećih par stotina metara i primjetio sam još svjetlih obrisa kako se odmiču od ceste. Bolje malo nagluh nego da pogodim kakvu beštiju u noći.

Lijepa biciklistička staza na izlazu iz Vesprema.

Nedaleko od Biograda našao sam natkriveno autobusno stajalište s lijepom klupicom u punoj dužini i pristojnoj širini, pa sam odlučio pokušati odspavati dvadesetak minuta, pola sata. Nije mi se baš spavalo, ali htio sam iskoristiti noć kad nema prometa i putnika. Opet sam sve pogasio, bicikl ugurao kraj sebe i legao na klupicu. Više sam drijemao nego spavao kad sam začuo poznati zvuk bicikla. Odlučio sam krenuti za tim zvukom da vidim tko bi to mogao biti. Bio sam siguran da je netko tko vozi isti brevet kao i ja. Čuo sam samo jedan bicikl, dakle jedna je osoba.

Na putu prema Ajki, i dalje sivo

Ubrzo sam krenuo i uskoro sam vidio svjetla kako se ritmički zibaju. Vidio sam da se polagano penje na terenu koji je opet postao lagano valovit. Dostigao sam ga i prvo nisam mogao skužiti o kome se radi. Predstavio se, shvatio sam da je to Matej koji nas je sve ostavio tamo poslije Đunđuša. Mislio sam da ćemo zajedno dalje, ali je se nije osjećao baš najbolje, rekao je da mora spavati i pojesti nešto. Sreća za njega je htjela da smo uskoro ugledali svjetla benzinske na koju je on skrenuo. Pozdravio sam ga i nastavio dalje.

Uskoro sam stigao u Biograd. Bilo je oko tri ujutro, ulice su bile prazne i na kratko sam stao na još jednoj otvorenoj benzinskoj. Ne sjećam se što sam uzeo, ali pretpostavljam nešto slatko s kofeinom, nabrzaka iskapio i nastavio prema Vespremu. Do tamo je bilo još pedesetak kilometara. Teren se počeo polagano dizati, ništa strašno ali ipak cesta nije bila ravna. Vjetar se pred jutro smirio i kako se danilo tako sam shvaćao da me čeka sivo, gotovo maglovito jutro.

Pokušao sam još jednom malo odspavati. Našao sam još jedno delux autobusno stajalište, uvukao se unutra i legao na klupicu. Nažalost, bila je relativno uska s poprilično velikom rupom na sredini. Ipak, odmarao sam oko 25 minuta. Nekoliko puta sam utonuo u san i barem jednom samog sebe probudio svojim hrkanjem. Promet je postajao gušći, dan se budio, ljudi su pomalo počeli kretati prema gradu pa sam i ja odlučio da neću više trošiti vrijeme na klupici. Do Vesprema je bilo još desetak kilometara i bilo je vrijeme za pojesti nešto.

Bilo je 6:10 kad sam ovjerio karton. Sjećam se da je prodavač bio susretljiv, znao je što se dešava, očito je radio noćnu smjenu i bez problema mi je udario pečat. Uzeo sam dva hotdoga, bezalkoholnu pivu i kavu. I još nešto za u bidone. I potrošio još sat vremena. Sad mi se čini kao jako mnogo, ali tada očito nisam baš mario za vrijeme. Pa, neću se baš jako špotati. Bio sam na 800. kilometru, znao sam da ću do 23 sata kada je zadnji rok stići na cilj, a inicijalno vrijeme koje sam zamislio je odavna prošlo pa nije bilo potrebe za nekakvom velikom žurbom.

Gablec

Prošlo je 7 sati kad sam krenuo. Dan je bio siv, s veoma niskom naoblakom, bilo je mirno. Ruta nas je opet vodila kroz centar grada što me opet nije činilo baš previše sretnim, ali je za nadoknadu dalje vodila biciklističkom kroz prirodu, pa hajde. Mirnoća jutra u zelenilu je dobar apaurin. Vozio sam ne previše brzo prema idućoj kontrolnoj točki u mjestu Ajka. Do tamo je bilo samo 32 km, no cesta se nonstop penjala. Nisu to bile nekakve planine, najviša točka je bila tek koji metar iznad 400 metara nad morem, ali ono, dugi je dan iza mene. 🙂 Kao i uvijek u Mađarskoj, između manjih mjesta nije bilo ničeg, osim šume i eventualno poljoprivrednih površina. Promet je i dalje bio slab što me naravno nije smetalo.

Konačno, prava toplina i sunce! Ali i vjetar. ‍♂️

Penjući se polako prema gradu, vidio sam da je ovo rudnički kraj. Wikipedia mi je rekla da su kod sela Ajka u 19. stoljeću pronađeni ugljen, pa zatim i boksit što je donijelo razvoj industrije i doseljavanje. U socijalističkoj Mađarskoj, sela su pretvorena u grad Ajku koji danas broji nešto manje od 30 000 stanovnika i ima i Mc Donalds koji nam je bio kontrolna točka, a i dobro mjesto za doručak. Bolje reći, marendu, gablec kako vam je drago jer kad sam tamo prispio bilo je već devet sati i koja minuta.

Uzeo sam tost, krumpiriće, kolač s jabukom sok i dupli espresso. U koji nisam umješao dovoljno šećera i prvi gutljaj mi je doslovno digao ovo malo kose što imam na glavi. Pa, tome služi kava, zar ne? 🙂 Ionako je bilo taman puna 24 sata od kada sam krenuo iz Ceglida, prije 380 kilometara.

Ovdje sam se zadržao četrdesetak minuta i za to vrijeme se nebo počelo razvedravati što je odmah i mene činilo sretnijim. Tko ne voli plavo nebo i toplo sunce? Iduća postaja je bila Jegersek, odnosno Zalaegerseg u kojem sam već bio prije i znao sam da kad stignem do tamo, da je to gotovo to. Svaki okret pedale, svaki pređeni kilometar sve me više i više približava kraju breveta.

Mislim da mi je i tih osamdesetak kilometara do Jegerseka bila po vidicima i najljepša dionica breveta. Plavo nebo, veliki bijeli oblaci, zelena priroda oko mene, pravo vrijeme za vožnju biciklom! 🙂 No, da sve ne bude bajno potrudio se jugozapadni vjetar koji mi je naravno, uglavnom puhao u prsa. Uskoro sam stigao u mjesto Šimeg ponad kojeg se nadvio istoimeni srednjovjekovni dvorac uzdignut na vrhu brda koji se diže kakvih tridesetak metara iznad okolnog terena. Lijepa scena i možda mjesto za kakav izlet u budućnosti. Nije jako daleko a zanimljivo je. Ruta je opet vodila preko kockama popločene ceste po kojoj se trebalo spustiti iz mjesta! A-a. Neće ići. Pronašao sam paralelnu cestu koja je imala asfalt i spustio se njome u podnožje.

Približavam se Zalaegersegu. Polja, šumarci, plavo nebo!

Prošlo je podne, temeratura se digla iznad 25 stupnjeva i počelo mi se spavati. Kako sam onomad na 600ki iskusio kako je to kad se oči počnu sklapati u vožnji na biciklu, nisam to htio ponoviti. Razmišjao sam što učiniti. Iako je bilo privlačno leći u travu kraj kakvog poljskog puta i odmoriti malo, nisam želio skupljati krpelje.

Sa sobom sam imao i tablete kofeina, no znao sam da je to jako kratkotrajno riješenje. Stoga sam se odlučio napucati šećerom. Koji na mene često ima isti efekt kao i kofein, a kojeg sam u ova dva i nešto dana ionako previše konuzimirao. Popio sam gel (koji je brza zašećerena energija) i pojeo čokoladicu ili dvije. Na mjestu na kojem sam stao, kraj šumarka nekakav ptić je tako lijepo pjevao, javljajući se onome drugome koji se čuo iz nedaleka. No, bilo mi ga je žao, jer kako bi kakav automobil prošao po toj cesti, jadnik više nije ni sebe čuo.

Iako su na ovome potezu ceste uglavnom bile mnogo bolje nego na istočnom kraju Mađarske, promet je veoma bučan. Em asflat rade veoma grub pa se kotači vozila čuju mnogo jače, još i svi voze mnogo brže no što bi trebali, barem je takav bio moj dojam ovako kraj ceste. U jednom trenutku ne čujem ništa osim vjetra kroz krošnje, pjevanja ptica i drugih zvukova prirode da bi to u trenu bilo zaglušeno prolaskom automobila.

Krenuo sam dalje i stvarno, šećerna bomba me dobrano razbudila. Vozio sam ustvari pristojnim tempom, hrvajući se s vjetrom u jednom trenutku a koristeći njegovu pomoć kad bi tu i tamo cesta vodila prema sjeveru. Ovdje bi svako toliko i sreo bicikliste koji su naravno vozili mnogo brže od mene. I tako sam oko 14 sati stigao u Jegersek. Sjeo na kontrolku na benzinskoj. Klasično, kava, bezalkoholna piva, sendvič. Moram reći da je sendvič s šunkom i sirom koji sam ovdje uzeo i kojeg su mi i tostirali bio mnogo ukusniji nego isti takav u Mc Donaldsu u Ajki. Bio sam umoran ali sretan jer sam sad već veoma blizu kraju ove priče. Točnije, 80 kilometara blizu. 🙂 Put me vodi cestama koje sam već vozio, neke i dosta puta, toplo je, vjetar puše, ali nvz. 🙂

Ovdje sam se zadržao 40ak minuta što i nije previše, i krenuo sam prema kraju. Čekala me još jedna foto kontrolna točka prije toga, ali valoviti teren, južni vjetar i opet dosta loš asfalt dosta su me usporili. Za usporedbu, posljednjih 50 kilometara prema Jegerseku prosjek mi je bio malo manji od 24 km/h. S druge strane, istu tu udaljenost od tamo do Slovenske granice vozio sam jedva nešto brže od 21 km/h. OK, i umor je učinio svoje. U pokretu sam oko 30 sati, s realno ništa spavanja.

Ostatak vožnje je bio na auto pilotu. Subota poslije podne je, prometa nema mnogo, ceste su mi poznate ali tih posljednjih nešto kilometara bili su mi duži od onih Budimpeštanskih. Samo nikako da stigne taj posljednji hupser, kratak i sladak uspon do Vinske kuće Hažić. Jedva sam se popeo gore, ali uspio sam, ni gurao, ni teturao, samo lagano i uporno. I eto me! Veome me razveselio Davorin kojeg sam sreo doslovno 20ak metara prije cilja. On je otišao na vožnju misleći da će me možda dočekati. Tako je i bilo. Kakva dobra koordinacija!  🙂

Na putu prema cilju…

U cilju sam predao karton, pojeo sendvič i sok. Saznao pokoji detalj o drugim vozačima. Prije mene ih je završilo samo petorica, četiri mađara i naš Zvonko koji je onako junački peglao prve sate breveta. Pohvala Mađaru koji je sam krenuo sat vremena poslije svih, a koji je još k tome iz Mađarske (oko 200 km) potegao bicom na početak breveta i naravno kući.
Od bržih uvijek ima brži, od jačih jači i naravno, od luđih luđi. 🙂 Prema njegovih 200, mojih 18 do Čakovca činilo se kao šetnja preko ulice.

Još 10 km! Na mostu preko Mure, posljednjoj kontrolki!

S Davorinom sam krenuo prema Čakovcu, prema doma. Trebalo se još jednom uspeti na još jedan kratki i dozlaboga strmi hupser prema glavnoj cesti, ali…

I tako, što kazati na kraju ove priče? Tvrdoglav k’o ko magarac, uporan k’o mula i žilav kao stare čizme? Ako smijem samog sebe hvaliti. Sve zajedno je potrajalo malo manje od tri puna dana. Točnije, 66 sati i 30ak minuta, od toga 47 sati okretanja pedala za sve zajedno 1044 km što daje prosječnu brzinu od 22.2 km/h. Da ne zaboravim oko 900 km sam vozio potpuno sam. Not a beda, a? Rekli bi susjedi Talijani na svome lošem Engleskom. 🙂

Eto, zaradio sam si i medalju.

De ne zaboravim, hvala svima koji ste me pratili na ovome putovanju preko priča na društvenim mrežama. Svaka poruka podrške i reakcija na priču itekako je dobro došla. I hvala vam na čitanju ove priče.

Ako ste prvi puta ovdje, pretplatite se na blog, da vam u elektronski sandučić stigne obavijest kad objavim nešto novo. Ako vam se svidio ovaj tekst, pružite mi podršku komentarom i podijelite ga s vašim prijateljima na društvenim mrežama!

Do neke nove vožnje, ćao svima!

Sljedeći brevet

Sljedeći brevet

BRM 200 km Kutina

27 srpnja 2024 -Aleja Vukovar 5
Kutina,Hrvatska44320
383933
DD dana
HH sati
MM min
SS sek
Brevet je startao!

Pretraži brevete

KALENDAR BREVETA 2024

Pretraži brevete

Arhiva

SLIČNI TEKSTOVI