Jednom godišnje želim odraditi neki ozbiljan izazov. Taman dovoljno da ne zamrziš biciklizam, a opet da ti ostane uspomena za cijeli život. Predlani 4CC, lani permanent brevet, ove godine je bilo dosta izbora. Pariz mi se ne da jer koliko god bilo spektakularno, opet je daleko, skupo, logistički komplicirano. Također, ruta je u biti 600km puta dva (nije kružna ruta). Bosna je sve kontra; blizu, jeftino, jednostavno za isplanirati, a ruta je vjerojatno najljepša u Europi.
S bf22 sam Bhard dogovarao već dugo, ali u međuvremenu je odustao, no svi ostali prijavljeni iz Hrvatske su dobro poznato društvo s breveta pa je odluka pala da se ode u Bosnu na izlet. Raspitao se malo o detaljima kod Marka koji je to lani završio, i on je rekao da je brevet vrhunski, samo ima dosta penjanja, 13-14k visinaca. Reko’ dobro, prijavljujem ja to, ali organizator Nikica šalje svako malo update rute i zabrinjavajuće na kraju produžuje limit za sat i pol zbog više visinaca nego lani. Otvaramo Ossa, Paleloo i ja na svim mogućim aplikacijama, reko’ nešto tu ne štima jer prikazuje između 18-21k visinaca?! Ide se 8 puta iznad 1000 metara, 3 puta iznad 1500 metara (penje se na Kozaru, Jahorinu, Vlašić, Bjelašnicu, Tjentište…). Ja se tješim cijelo vrijeme da aplikacije lažu i ne brinem previše. Oh, kakva greška
Dosta sam ove godine brusio formu na brdima i bio sam baš zadovoljan kako sam išao uz breg. Zajeb je što sam u peaku forme otišao na Kubu na 2 tjedna žderat i lokat. Očito me to malo koštalo jer sam na brevetu bio nekako slab i kilav. Ništa dramatično, al’ iritantno mi je kad se mučim uz breg, umjesto da bude gušt. Jebiga, it is what it is, spremam se dan prije, trpam torbice na bicikl kao da mi je Ulični mentor.
Nakon posla kupim suputnika Nikolu i pičimo za Banja Luku. Tamo se svih 5 okupljamo. Ide red pive, red ćevapa, red pive i svi na spavanje. Većina natjecatelja je bila smještena u istom hostelu pa je baš fora bilo vidjeti ljude iz cijelog svijeta, neke profiće kao onog Strassera, svu tu silnu opremu. Naravno i Fiat Dobla i Uličnog s kojim sam kratko popričao prije starta. Ja se bojim da od adrenalina neću moći zaspati, ali nije bilo tako strašno. Budio sam se par puta po noći ali uspio sam odspavati par sati.
Start je u 5 ujutro sa trga u Banja Luci.
Dan 1
Plan je bio da se nas 5 držimo skupa. Ta ekipa je jaka, al’ računam da mogu držati njihov tempo. Krećemo uz policijsku pratnju iz centra Banja Luke i na izlazu iz grada kreće utrka.
Odmah nakon 30-ak kilometara kreće prvi uspon na Kozaru. Ja se držim začelja nase grupe jer me strah silnih visinaca. Nije još vrijeme za kurčenje. Kozara je na tisućinjak metara nadmorske i ima desetak kilometara uspona do vrha. To je ujedno i prva kontrolka. Nakon toga spust i mi jedini stajemo u birtiji popiti nešto jer brevet mora biti gušt. Ta filozofija nam je bila sve dane što nas je moglo koštati diskvalifikacije zbog probijanja time limita na kraju.
Kao što rekoh, ekipa je dosta jaka pa se na ravnicama pegla 33-34 kmh, brda napadaju kao da je svako zadnje. A brda samo dolaze i dolaze. Prva dva dana ruta je puno lakša nego zadnja dva dana. Računamo da u prva dva dana moramo doci do Višegrada koji je ravno na 700. kilometru i ima 7000 visinaca do tamo. Prvi dan negdje pola od toga.
Nakon Kozare nema nekog većeg uspona ali stalno idemo gore-dolje. Ja se nekako kilavim, jedva pratim ekipu, ali ne smijem ostati sam jer mi se stvarno ne da voziti još 1100 kilometara sam.
Da ne bude sve lagano, kreće zabava u obliku kiše.
Kreće padati na usponu za Kupres i ne staje idućih 30 kilometara. Do cilja prvog dana je jos 120 što znači da ćemo biti mokri 150 kilometara. Na Kupresu se tresemo od hladnoce. Dio slabih pije kakao, ovi neustrašivi standardno pivu i računamo da je sad spust 120 kilometara do Mostara u kojem spavamo. Tako nekako je i bilo. Stajemo do Mostara još na dve pive za bolje spavanje i u krevet liježem oko pola 1. Alarm je namješten u 4 ujutro.
Dan 2
Drugi dan kreće u 5h. Sunce sviće, moral visok, iduća kontrolka je u Trebinju do kojeg nema većeg brda. 130 km ganjanja. Doslovno ganjanja jer Dražen je cijelo vrijeme na firungu i svi iza njega doživljavamo mini srčane udare i vidimo bijele miševe. 30 km prije Trebinja ostajem bez vode i hrane i užasno se patim do kontrolke. Ne znam ni sam kako sam se dovukao do nje… tamo sam popio fantu, pivu, litru vode i kavu. Pregladnio sam i na silu jedem neka peciva da malo živnem. Doslovno nakon svaki zalogaj zalijevam vodom da to mogu progutati. To me srećom vraća u život jer nakon Trebinja kreću brda, ali i kiša. To je 200 km prije finiša drugog dana sto znači 10 sati vožnje u mokrome. Taj drugi dan je priroda bila čudo. Išli smo kroz nacionalni park Sutjeska, spustaš se kroz kanjon, oko tebe stijene, pored teče rijeka neobično plave boje. Baš bajkoviti prizori. Voziš nekim cesticama kroz pašnjake, oko tebe ovce, krave, bas idila.
Cilj je bio u Višegradu, mislim da je to većini bio cilj jer su skoro svi smještaji bili bukirani. Nalazimo ipak apartman za 7 eura po osobi i vrijeme je za nova 2 i pol sata spavanja.
Kreću dva hard dana.
Dan 3
Praktički svi veliki usponi su natrpani u zadnja dva dana. Oko 10-11k visinaca nagurano u 515 kilometara. Buđenje s malo manje morala, ali depresija kreće nakon što smo otvorili i vidjeli da pada kiša i da su bicikli i sve u njima mokro. Najteži dan krećemo po kiši koja će trajati cijeli dan.
Odmah kreće uspon iz Višegrada. 15 kilometara po pljusku. Ta silna voda je nanijela šodra na cestu pa smo 4 puta bušili gume. Spust je teži od uspona jer ti se ruke ukoče od kočenja, a nije baš ni ugodno spuštanje po kiši, mokri i smrznuti sa 1200 metara nadmorske visine. Na muku to rješavamo, ali smo se raspali jer svako malo netko probuši gumu pa dio ostane, dio ode. Dogovor je da se svi skupimo u Gorazđu na kafi i rakiji. Sjedamo u neku lokalnu kafanu. Sjedamo za stol sa lokalcima koji se čude jesmo normalni, ali je super zajebancija. Za 100 kilometara nam je trebalo 9 sati. Pješke bi vise kilometara napravio.
Plan je bio napraviti jos 190 kilometara, ali tim tempom bi to vozili do 7. mjeseca vjerojatno. S obzirom da teško možeš brzo voziti po tim uvjetima dogovaramo da pauze smanjimo na minimum jer smo u cajtnotu. Unatoč dogovoru stajemo valjda u svaku birtiju i opet dogovorimo da više ne stajemo i tako u krug
Taj treći dan je stalno neka penjačina, rješavamo Jahorinu, spuštamo se po magli, kiši, hladnoći sa 1550 metara nadmorske visine mokri u Sarajevo na burek. Divota od života rekao bi gradec. U Sarajevu nas hvata noć, a mi nismo bi blizu apartmana. Odmah na izlazu iz grada kreće uspon na Bjelašnicu, a usponi u Bosni su vam duuugački. Taj na Bjelašnicu ima 20 kilometara i nikako da završi.
Ja na vrhu zovem neki smještaj, rezerviram sobe i govorim čovjeku da ćemo doći tek oko pol 3 ujutro. Veli on nema problema, samo nazovite kada dođete. Nakon Bjelašnice ide šećer na kraju. Neka uska cestica, 7 km uspona kod Visočice. Stalno između 10-15 posto, a mi u nogama taj dan imamo vec 4+ tisuća visinaca. Na muku Isusovu to uspijevamo nekako odvesti i oko pola tri dolazimo do apartmana.
Ja zovem čovjeka, ali mi se ne javlja. Deset puta sam ga nazvao bezuspješno. Hvata me panika jer nema nikakve šanse da nastavim voziti bicikl jer sam se psihički pripremio na tuš i topli krevet.
To je neki kompleks sa vise apartmana i Dario kaže da ide zvoniti od vrata do vrata dok ne dođemo do vlasnika. Reko super, ili ćemo naći vlasnika pa spavat u svom apartmanu ili će netko zvati policiju pa ćemo spavati u policijskoj postaju. Win win situacija. Srećom odmah prva vrata su bila pobjednička, vlasnik se ispričava i pokazuje nam nas smještaj. U smještaju nema papira, sapuna, čaša, ničega… perem se samo vodom i psujem ga. Izgubili smo tu 45 dragocjenih minuta pa je dogovor da krenemo ipak u 7 ujutro. Ostalo je jos 250 km do cilja i više-manje sve je po planu.
Dan 4
Klasični mi, ostajemo mi tamo na doručku i krećemo tek u 7:40h. Prvih 30 km je ubitačno (svih 1215 je ubitačno doduše), dva špica koja zagrijavaju noge i dolazimo u Konjic. Za promjenu tamo opet stajemo na gablecu, cugi, zajebavamo se sa lokalcima. Nekoliko puta su nam rekli da djelujemo najsvježije od svih. Sumnjam da drugi piju toliko piva i jedu toliko ćevapa na utrci pa nije ni čudo.
Prije nego krenemo, provjerim ja iduće uspone i šokiram se. Imamo još 4 velika uspona, ako nastavimo tako, nema šanse da stignemo u limitu. Hvata nas panika pa se ubrzavamo maksimalno i govorimo 18. put da više ne stajemo po birtijama toliko. Prolazimo Ramska jezera (apsolutno nevjerojatni vidici, prekrasno nešto) i kreće 16km uspon. Raštrkamo se svi jer je „jurnjava“. Još 3 velika uspona, radim izračun i stignemo ako doslovno vise ne pauziramo. U tom trenutku Nikola šalje sliku pive i kave iz birtije
Mi ga požurujemo i čekamo još malo, ali kako ga nema, dogovaramo da svak’ ide svojim tempom pa ćemo vidjeti sto dalje. Sad ide po garminu uspon od 18.5 kilometara kojeg se najviše plašim. Krećem na uspon, vjetar udara u prsa i u tom trenu bi najrađe sjeo sa strane i plakao od muke. Ipak, na kraju uspon je ispao skroz laganini, preletio sam ga za čas i spustio se u Travnik sat vremena prije plana. Tu je već optimizam jer sad imamo i lufta čak za popit pivu na Vlašiću. Ja idem s Dariom i prolazimo kroz Travnikom i kreće uspon na Vlašić. To je stvarno spektakularno, penješ se na 1600 metara, a lijevo od tebe puca stvarno bajkovit pogled. Na vrhu mi proglašavamo pobjedu, domaćin nam donosi kruh, kobasice, mi naručujemo pivu, rakiju. I ja sam u glavi proglasio pobjedu, a do cilja ima još 90 kilometara i još jedan mali uspon od 10 km. U Bosni naučiš da je uspon konfiguracije npr. zagrebačkog cenera laganini uspon koji ni ne računaš da postoji. To me zeznulo malo jer ipak je to još 4 sata vožnje, a ja sam u glavi već gotov. Na muku to nekako rješavamo, već je i jako hladno i ulazimo u Banja Luku 20 minuta prije vremenskog limita.
Ovako kad pišem, ispada da je cijelo vrijeme neka muka i puno teških situacija. Ima svakako i toga, ali mi smo se toliko smijali, zajebavali i imali toliko pozitivnih iskustava da ću to pamtit do kraja života. S dečkima bi stvarno na kraj svijeta ako treba. Doduše možda ne biciklima 🙂