A mislio sam se ovaj put izvući tako što sam dosta vremena proveo na čelu kolone i napisati samo: ja sam vukao na brevetu, sad vi pišite na forumu…
Ovaj podmukli plan je prozreo Perich i za vrijeme vožnje mi rekao: gle, to što ti vučeš ti ništa ne vrijedi, toliko pršće iza tebe da nama to ništa ne pomaže…
Pa sad moram tipkati…
Ja se baš volim voziti po sLOVEniji. I kad je Silvek stavio rutu do Ljubljane bilo je „IDEM“ (a ne idem ako…)
Pošto Weather bagel više ne radi krajem tjedna gledam prognozu na „Epic ride Weather“ koju je Mića objavio samo svojim facebook fanovima i vidim da bez obzira na Paleloove blatobrane i Hajnijevo odustajanje zbog obaveza, suhi do cilja doći nećemo.
Svejedno vidim da su Perich i Princeza prijavili pa u četvrtak prijavljujem i ja.
U petak pita Paleloo jesam prijavio, a ja se čudim što on nije. Malo se nećka zbog prognoze, malo jer noge još osjete prošlotjednih 600, ja mu odgovaram da se i ja nećkam, da ne ide samo zbog mene, ali da sam više za to da vozim nego da odustanem. Govorim mu još i da tu večer idem po kćer nakon Drita i da ako u 2h bude padalo da ću vjerojatno isključiti budilicu i preskočiti brevet jer mi se ne vozi 12h mokar. On odgovara da onda ipak prijavljuje i potvrđuje da je Silvek prihvatio naknadnu prijavu.
Kasnije te večeri me pita Dugi (ne mod sa foruma nego frend kojeg sam spominjao u predhodnim postovima) da li vozim sutra, govorim mu sve kao i Paleloo-u, šaljem mu prognozu i završavamo razgovor tako da i on prijavljuje.
Večer prije breveta uspjevam zaspati oko 22:30, ali mi najdraža oko 23:30 poželi laku noć i sreću sutra…
Uspijevam zaspati oko 00:30 uz NBA i budilica me budi u 01:30 da odem po kćer. Dižem roletu, pogledam kroz prozor i vidim da je mokro, ali ne pada. Krenem po kćer, kiša počne sipiti, a malo kasnije i fino padati…
Mislim si da Paleloo nije prijavio, garant bih odustao, ali ovako mi je glupo. Dok sam razvezao kćerkine frendice i dok smo došli doma, već je bilo 02:45 tako da je slijedio treći power nap od sat vremena prije konačnog buđenja…
Što je – tu je, stvari spremne, kiša ne pada, oblačenje i dolazak na meeting point gdje me Paleloo već čeka te krećemo prema startu. Nakon nekog vremena vidimo svijetlo iza sebe, stiže nas Perich i zajedno dolazimo na start. Ekipa skida bicikle sa auta, preuzimanje kartona, ispitivanje jesam dobro jer me neki po prvi puta vide u dugom bibu, pozdravni govor (pazite se, mokro je i sklisko) i pokret.
Krećemo poznatim putem prema Brežicama i dalje uz Savu prema Krškom, Sevnici i prvoj kontrolki u Trojanima.
Silvek spominje da su Trojani poznati po ogroomnimmm krafnama (i drugim kolačima) i da je prva ideja bila napraviti 200-tku do krafni i nazad, ali kako je ispalo da fali 300-tki, odlučio se na ovu varijantu.
Odlazim na čelo i vučem grupu umjerenim tempom, Paleloo uzima smjenu povremeno, ali kako još uvije osjeća koljeno zbog kojeg je razmišljao da li ići na 600 prošli vikend govorim mu da se ne junači nego da se sakrije iza. Tempo prilagođavam tako da ne trebam smjene i vozimo po vlažnim cestama uz nabujalu Savu što malo kvari inače lijep doživljaj na toj ruti. Taman kad sam pomislio da bi dobro došla piš pauza, isto pada na pamet i Palelo-u i dogovaramo kratku kavu (10 min max) u Sevnici.
Tek u Sevnici vidim da je bez nekog prethodnog dogovora formirana grupica sa foruma: Princeza, Perich, darioklc, Paleloo i ja. E sad, kod malo većih grupa je problem što pauza od 10 minuta nikad nije 10 minuta jer bar toliko treba konobarici da napravi 5 kava. Nije da nam se baš žurilo, ali s obzirom na vremensku prognozu, planirali smo odvoziti što više dok ne počne kiša, a onda kako bude.
Za kavom ekipa „hvali“ tempo, ja pitam da li treba usporiti, ali odgovaraju: „samo ti drži, to nam je trening“. Nakon desetominutne pauze od pola sata nastavljamo dalje do prve kontrolke. Dio od Zidanog mosta dalje prema Ljubljani nisam prije vozio i svidio mi se. Snimam skretanje prema Kumu za neku drugu priliku, hvatamo Silveka i njegovu ekipu prije 2km dugog uspona do prve kontrolke. Tu nastavljamo svako svojim tempom, iz grupe se čuje: „tko prvi, kupuje krafne za sve“. Kako se drugi štede, penjem se prvi i obavljam zadatak.
(dok sam poslikao, dvije su već zagrižene pa nisu na slici).
Kratak odmor, wc i presvlačenje i nastavak prema Ljubljani. Do sada nas je kiša poštedjela, ali temperatura je bila cca 4°C pa sam taj dio odvozio u vjetrovki što je rezultiralo mokrim base layerom. Budući da sam ponio 2 rezervna presvlačim se gore što se kasnije pokazalo kao poprilična greška.
Do Ljubljane je „pretežno nizbrdo“ uz jedno strmo iznenađenje („jesmo sigurno na ruti“, „ovo je sigurno greška“, „ako nastavimo ravno sigurno ćemo opet izaći na rutu bez ove gadarije“ (ne bi izašli da smo produžili)). Pred Ljubljanom počinje kiša sipiti pa ne stajemo radi fotkanja pored table Ljubljana, lagana kiša polako prelazi u sve jaču nakon čega postaje pljusak uz tuču…
Tu se zavlačimo pod nadstrešnicu autobusne stanice, gledamo preko ceste u restoran, prelazimo preko i vidimo da ne radi i pod nadstrešnicom restorana čekamo da se kiša smiri. Pljusak nije dugo trajao, ali dok smo se sklonili prilično nas je smočio. Uz laganu kišu koja ubrzo prestaje nastavljamo prema KT2 na periferiji Ljubljane. I ova je kontrolka na vrhu brega, opet se penjemo svako svojim tempom, usput stižem jednog Slovenskog brevetaša sa kojim sam se penjao i na Trojane i okupljamo se na vrhu.
Slovenca na vrhu čeka support (Silvek kaže sestra) koja iz prtljažnika auta vadi vodu u bocama kojom dopunjavamo bidone, a Slovenac se presvlači u suhu odjeću. Dok smo se fotkali stiže Silvek i ekipa (Silvek: zamisli, Zdenko nam je dopustio da stanemo i sklonimo se od tuče, zajedničko fotkanje i nastavljamo prije njih.
Na spustu kiša počinje jače i stajemo kod prvog kafića/kebabčinice na planiranu pauzu. Uz kavu iz aparata gledamo mobitele, sve moguće i nemoguće radare i svi govore: „KIŠA“. Ja si mislim: „bar smo pola prešli suhi, nije tako strašno…“
Vraga nije strašno…
Krećemo kroz gradsku gužvu, kiša varira od umjerene do slabe pa se ponovno vraća do umjerene. Temperatura se opet spušta sa nekih 8-10°C kod Ljubljane na 4-5°C što se baš osjeti kad si mokar, naročito kad staneš. Slijedeću pauzu radimo „negdje pred Žužemberkom“ (nešto što radi, a gdje se možemo „ugrijati“).
Bicikle ostavljamo pod nadstrešnicom, Dario ulazi unutra i zauzima stol u najhladnijem dijelu gostione (pri odlasku skužimo da je prva prostorija grijana, a ona u kojoj smo sjedili nije), ja naručujem vruću čokoladu da se ugrijem (a dobijem puding), tresem se kao „Vanja“ u Sesvetama i oblačim zadnji suhi base layer na koji oblačim mokri jer mi je u samo jednom hladno…
Dijelimo pizzu šunka-sir koja je došla sa gljivama, Princeza cucla nekakve 4endurance gelove koja je uzela za probu, cijedimo što se moglo ocijediti, jedva navlačimo rukavice koje su tako mokre da se ne mogu navući i nastavljamo dalje.
Teren je dalje hupserast uz jedan duži blaži uspon na kojem se opet razvlačimo. Opet sam na čelu, ali osjetim pothlađivanje u mišićima i ne stišćem kao inače. Čujem da me netko stiže i vidim Princezu.
Prolazi me dok su ostali daleko iza, jedno (kratko) vrijeme pratim, ali vidim da ne ide i puštam ju da „praši“ sama. Dodatno usporavam kao za piš-pauzu što i ostali prihvaćaju, a Princeza nas pričeka na vrhu brega. Na jednom od slijedećih hupsera dok smo bili u grupi osjetim lagani grč jer opet zbog hladnoće nisam dovoljno pio te kratko stajemo da uzmem Mg i da prođe. Dalje se ne junačim, na svakom bregu i brežuljčiću mala naprijed – velika iza i spinam, i tako stižemo do Novog Mesta.
Kiša je usput prestala, pauzu smo imali nedavno pa nakon obavljenog fotkanja dogovaramo slijedeću pauzu u Kostanjevici. Već je 19h, palimo svjetla, preko Otočeca idemo do Kostanjevice. Meni je kombinacija Mg/voda pomogla da ponovno osjetim noge pa uz pomoć vjetra nakon dugo vremena jurimo +30km/h.
Kako je kiša prestala misli „što mi je ovo trebalo“ je zamijenilo „pa i nije ovo tako strašno“, temperatura se opet digla na nekih 8°C pa u Kostanjevici sjedimo vani na terasi. Tu nas stiže SuperDario („Tri sata smo sjedili u Ljubljani i čekali da stane kiša. Prvo smo popili rundu, pa drugu, pa smo uz treću naručili i mesne plate, a onda smo vidjeli da više nema smisla čekati“) i njegov kompa koje smo nakon Kostanjevice gledali kao točkice ispred nas.
Noge su mi bile OK, ali sad mi je entuzijazam malo pao pa sam se malo sklanjao na začelje, malo se izbijao na hupserima da se pokušam „dići“. Već mi je pred kraj svega bilo dosta i samo sam čekao topli tuš i krevet.
Crvene točkice SuperDaria i kompe ispred nas su nas poznatim cestama dovele do cilja nešto prije 23h. Na cilju međusobno čestitanje i pozdravljanje, Paleloo pali zadnju cigaretu nakon koje sa Perichem krećemo biciklima doma.
Jučer Silvek šalje poruku da mu šaljem slike da stavi na fejs, a ja mu dogovaram da ih baš i nemam jer su mi prsti bili premokri za fotkanje pa zato ovaj puta nema slika ni za vas…
Ustvari evo još jedna dok smo još bili suhi da vidite uz kakav pogled možete jesti krafne ako se odlučite (preporučam).
Sljedeći brevet
Pretraži brevete
Pretraži brevete
