Obzirom da sam si uzel slobodan dan nakon breveta (jer plan je bio da idem kod starog na wixu ljepit neke pločice ali nas je kiša spriječila), budem napisao par i pol riječi o ovom BRM 600.
Plan da sudjelujem na ovome postoji već neko vrijeme, sa Našičkih 600 (ravnih relativno, pola ovog visinca) sam odradio prijavu za PBP, sad treba dogotoviti seriju za kvalifikaciju. Ovo sam odabrao specifično za trening penjanja, i zato što za dva tjedna ima još jedna 600, pa ako ovu prdnem, imam alternativu. Obzirom na visinu, već sam i pripremio ženu i rekao da bude spremana da dođe po mene bilo gdje između zagreba i Novog Vinodolskog ili Senja. Najviše visinca što sam u životu popeo je onih 3000 i nešto prošle godine na Ogulinskih 400.
Spakirao sve večer prije, kako to već poslovično biva, otišao spavati kasnije nego sam planirao i ujutro u 6 pokret prema Vž. žena je taman morala tamo nekaj obavljati pa mi je fino sjelo.
Nakon prijava, kratkih uputa od organizatora, krećemo. Odmah od starta sa mnom je Ivana, dogovorili smo se voziti zajedno i lagano. Ne puno kasnije priključio nam se Piknja (Trebao je i Horvat ali je otperjao ispred nas), a na prvoj kontroli smo pokupili i Bitorajca, i u tom kompletu smo šibali skoro skroz do kraja. Već negdje ovdje sam počeo prilično osjećati desno koljeno, famozni ITB, koji će se pokazati kao veliki problem do kraja breveta.
Do Stubičkih je bilo više manje zagrijavanje, gore dolje po valovitom terenu, malo pričamo, nalazimo zajednički tempo, dogovaramo sve silne strategije, itd. Na KT1, na nekih 68km, dogovaramo da ćemo napravit pauzu za kavu na benzinskoj poslje Rakovog potoka, cca 110 km. Obzirom na ukupnu distancu, ovih 110 kom je prošlo brzo i bezbolno, na nekim ravnicama smo uzimali smjene i držali dobar tempo, 30-35 kmh, baš je bilo uživancija voziti.
Sljedeća kontrola je tek u Vrbovskom, na oko 190 km, pa punimo bidone, jedu se sengule, ja pijem prvi Rapidol za koljeno, mažemo guzice (svak sebi) i krećemo dalje. Ruta je i dalje relativno pitoma sve do Severina Na Kupi. Planiramo tamo stati jer ima trgovina, ogladnilo se i ožednilo, opet ćemo brzu kavicu prije uspona u Vrbovsko. Opustošili smo Gavranović trgovinu, konzumirali sve kupljeno i krećemo dalje.
Nije uspon nešto stravičan, 5-7%, al je dugačak pa dopizdi čovjeku. No, uhvatio me neki čudan elan, valjda je i Rapidol učinio svoje, ili sam se dobro namjestio ili našao savršen ritam, i to sam ispenjao prilično lako i efikasno. Čak sam pomislio, moći će se ovaj brevet odvesti u limitu ako sam ovo riješio. Na kraju krajeva, s Vrbovskim je trećina svih uspona već riješena 🙂
Na KOntroli u Vrbovskom zadržali smo se 15-ak min, da odradimo opskrbu (jer slijedi šuma do Jasenaka i tko zna radi li išta), oporavimo se od penjanja, popalimo lampice i obučemo jedan sloj više. Stiže nas Horvat, a i mladi Vanja, i nakon kraćeg dogovaranja, krećemo svi zajedno prema Jasenaku. Past će mrak, bit će medvjeda, bolje da nas je što više.
Brzinski šamaramo do Ogulina i nakon toga pentranje do Jasenaka i čuvene birtije do koje stižemo točno u 20:03, tri minute nakon kaj se zatvorila trgovina pored. Jbg, nastavit ćemo dalje samo sa postojećim zalihama, svježom vodom sa šanka i dodatnim slojevima obleke na sebi. U sred smo šume, pada noć a s njom i temperatura. Sljedećih 25km se većinom penjemo, treba svladati oko 650 m visinca u tome, svakako ćemo se ugrijati, al svejedno, ne škodi biti na toplom do početka uspona. Tu pada i drugi Rapidol radi koljena.
Nakon što je Piknja 4. put otišao na WC, krećemo u mrklu noć. Vozimo prvo u jednoj, pa onda u dvije manje skupine, pričamo, fućkamo, stenjemo i skupljamo metar po metar do vršnog dijela samog uspona. Nadamo se nekoj banderi sa lampon gdje bi mogli pričekati drugu skupinu, no nema ništa pa se spuštamo do mjesta Breze, sjedamo ispred neke kuće i čekamo cca 10-ak min da se svi skupimo. pojeli nešto i popili, tko ima kakvu vjetrovku ovdje je nabacio na sebe jer nas čeka 15-16km hladnog i uspavljujućeg spusta (bar je tako bilo Ivani i meni, morao sam tresti glavom da se razbudim da ne bi završio u nekoj grabi).
Inicijalno smo planirali, ako bude vremena, ubiti oko na nekoj klupici u Senju pola sata, i odmah krenuti dalje, no Boris je nabavio ključ od frenda koji ima kuću u Senju i priuštio nam 2 sata spavanca i dovoljno vremena za presvlačenje i rekuperaciju. Kolko tolko 🙂
Došli u Senj u 1 ujutro, bili u krevetu u pol 2 i krenuli iz kuće u 4. Obukli se u suho, bit će hladno jutro.
Odmah po izlasku počinje mukotrpan uspon na Vratnik. bespoštednih, beskrajnih 15 km i 700 m visinca brzo nas je razbudilo i laganim penzionesrskim tempom milimo prema gore. krenuli u mrklom mraku, već se potpuno razdanilo kako smo došli na vrh. Malo slikanja, malo pričanja i krećemo u najhladniji dio breveta, spust sa Vratnika u hladnu liku sve do planirane stanke u Otočcu. Temperatura se spustila do nule, magla, hladan povjetarac a odjeća mokra od prethodnog uspona. Divota. pokušavamo držati što jači tempokako bi se zagrijali, a i što prije stigli do kave i klope. Kave na kraju nije bilo ali smo pekarnu riješili, podgrijali smrznute čarape na izlazećem suncu i krenuli prema sljedećoj kontroli, spomeniku u Dabru, koji se nalazi između dva “hupsera”. Na prvi se penjemo 6 km sa 300m visinca, drugi je 8 km sa 350 m visinca.
Prvi me ubio, jedva sam se popeo, koljeno me ubijalo toliko da sam većinu brda ispenjao na “jednu nogu”. Nakon šumskog spusta i slikanja uzeo sam Neofen od Ivane i za 10-ak min krećemo dalje na drugi. Koljeno još uvijek nesnosno boli, sa svakim okretom pedale računam koliko bi ženi vremena trebalo da dođe tu negdje po mene, koliko bi trebao čekati solo u šumi, mogu li ubiti medvjeda golim rukama, itd. Klasična razmišljanja nakon 5000m penjanja sa bolnim koljenom.
No, metar po metar, ipak sam dogmizao do vršnog dijela. U međuvremenu me prešli Abičić, Pajo, Tojčić i još poneki naspavani i jaki biciklisti. Ivana čeka na vrhu, Boris negdje iza mene, Piknja i Horvat još iza njega. U dabru smo dogovorili kavu i okupljanje kad dođemo u Plaški u prvu birtiju. Ivana i ja držimo dobar tempo, nakon spusta kroz šumu Neofen je proradio pa se može i relativno brzo rješavamo par hupsera i sjedamo u neku lokalnu kafanu. 15 min nakon nas stiže i Piknja i obavještava nas da se Borisu raspao freehub i pedale se vrte u prazno pa mora odustati. Šteta 🙁
Krećemo dalje. nešto prije pauze počinje i neki vjetar, ali pogled na kartu otkriva da bi nas nakon Jospidola trebao lupati ili bočno ili lagano odostraga, pa optimistično krećemo dalje, s planom da u komadu riješimo nekih 60 km do Duge rese. Ivana i Ja krećemo, Piknja će nakon nas, nek pričeka Horvata.
Ovaj dio ima dosta malih uspona, neki oštri, neki duži, pa se izmjenjuju “pa dokle više?” momenti sa “wooohooooo!!!” nakon što krene spuštanje.
U dogoj Resi zadnja pauza za kavu. Počinjemo računati da treba požuriti. Neplanirano spavanje u Senju nam je produžilo vrijeme pauza za 3 sata, pa da ne bi bilo nismo znali, odlučujemo u komadu do Pisarovine (45km), i onda mikro stajanje da se otpuhne i onda opet u komadu još toliko do Sesveta. Do Pisarovine je još i bilo ok, ali je u drugom dijelu organizator odlučio ubaciti malo Vukomeričkih, jer zašto ne, nakon 5000m uspona dosada. Benzinska u Pisarovini nije radila pa nije bilo punjenja bidona ili klope, pa stižemo na kraju, sa zadnjim zalihama do Sesveta u 19h, a 10 min nakon nas i Abičić i ekipa. Oni su negdje usput još zarundali. Valjda ću i ja jednom imati takve noge 🙂
Imamo još malo manje od 5 sati za 66 km do Varaždina. Popit-pojest na benzinskoj, nešto potrpat i po džepovima, još jedan Neofen za kraj jer je opet bolilo za popizdit, i pomalo dalje. Plan je laganim tempom dalje, ima dosta vremena. Piknja je probao loviti ekipu pa smo jedno vrijeme, do Sv. Ivan Zeline, opet bili solo Ivana i ja, ali nam se tamo opet priključio, i uz jedno malo stajanje za spajanje powerbankova u Brezničkom Humu nastavljam u tom triju do kraja. Ima hupser Paka, ima i nešto oko Novog Marofa, ima i Vraždin Breg, ali nakon svega dosad, ništa impresivno, i pregazismo taj ostatak kok plitak potok.
U cilj stižemo sa malo manje od sat i pol rezerve, žigovi, kartoni, medalje, ljut grah i pomalo doma. Ja sam još nakon svega odradio i vožnjicu od 15-16km od Sesveta do doma na Vrapču.
Kao i svaki put, nakon breveta sam (nadam se) malo pametniji. U ovm slučaju:
– bez obzira na amatersku vožnju, treba mi bike fit. Bolovi u koljenu, utrnuta piša, guzica ko u babuna, treba to malo ugoditi
– Ne bi se trebao više toliko bojati visinaca kao prije
– Lakše je gaziti u društvu nego solo
Vožnja je bila predugačka da bih se sjetio baš svakog detalja, al sa Ivaninim i Piknjinim upisima nadam se da ćete dobit potpunu sliku.
I ja bi preporučio da se odvozi ovaj brevet u nekom od sljedećih izdanja. Samo planirajte spavanje na moru, da izbjegnete raznu živalj po šumi u sred noći.
Mi smo vidjeli jednog zeca, 1-2 srne. Neki su vidjeli i nekog konja, ja nisam bio te sreće.
Sve u svemu, 601 km sa (po Stravi) 6.126m visinskih, za nekoga ko samo komjuta… Nije loše 🙂
Sljedeći brevet
Pretraži brevete
Pretraži brevete
