26.08.2023. – Karlovac 600km sa 8000mnv

Dakle, BRM Karlovac 600km, 8000m
Krenulo na 7, odmah Ares na čelu kolone, i već u Duga Resi većina otpada, među njima naravno i ja. 🙂

Vozim dalje sam, i negdje prije Delnica zove imenjak da pita gdje sam. Nalazimo se u birtiji na kavi i nastavljamo dalje svaki u svom ritmu.
Jedan od ljepših trenutaka je bio početak spusta sa Jelenja, prekrasan pogled prema Kvarneru i Učki i konačno imam osjećaj da sam zbilja krenuo na ovu ludu vožnju i da nema povratka.

Još prije Učke na nekakva 2 uspona za koje sam i zaboravio, počinje pržiti na najjače. Ipak dolazim dosta svjež podno Učku ali bez vode i žedan. Srećom, tamo se sakrio jedan lijepi mali seoski dućančić gdje nadopunjavam vodu i na ex ispijam hidru.
Krećem na uspon kad ono prva dvojica već silaze, računam nije loše, samo sam 3 sata iza njih. 😀 Na pola Učke dostiže me imenjak koji se nadopunjavao u Konzumu i lagano vrtimo prema vrhu. Nesnosna vrućina nas opako počinje smetati i jedva čekamo vrh i malo odmora. 1 KT riješena bez velikih problema ali ovo je tek prvih 150km.

Slijedi brzi spust i užasan promet kroz Rijeku. Mislim da do Senja nismo stali. Pojeli nešto iz pekare i napokon dočekali da se smrači i temperatura padne na hladnih 29°C.
U Karlobag dolazimo negdje oko 23h u kafić na rivi, popijemo pivu, gemišt i nagovorim ga da prespava u rezerviranom apartmanu. Još nam gospođa domaćin ponudi pivu, tako da samo lijepo zaspali i što je najvažnije, nitko nije nikoga čuo da hrče. 🙂

Nakon 2 sata sna, negdje oko 2:15 krećemo na uspon na Baške Oštarije, nije nešto posebno svježe, ali sigurno bolje nego da je podne.
Na vrhu slikamo mrak oko Kubusa i onda pičimo prema Gospiću.
Temperatura konačno pada, ali pada na 13°C, oblačim jaknu i cvokoćem, već jedva čekam da temperatura dođe do uobičajenih 35+°C 🙂

U Gospiću imamo kraću pauzu, jedemo topli hotdog i komentiramo zašto mi nismo ovi pijanci koji bauljaju po benzinskoj, nego mi luđaci vozimo 600km.

Do Jezerana ima više ravnoga nego brda i tamo radimo jednu gemišt pauzu da se pripremimo za Kapelu.
Već je dobrano zagrijalo tako da nas je Kapela poprilično umorila.

Do Ogulina opet nema problema, jedemo pizzu i hladimo se pod klimom.
Nastavljamo prema Vrbovskom (KT3) a ekipa sa BRM 200 nam već polagano ide u susret.
Konačno stižemo i u Vrbovsko gdje je stvarno već gorijelo i nebo i zemlja.
Mislimo si mi, trebalo nam je više od 24h da dođemo do 3KT a još nam preostaju 3KT do kraja… Vozit ćemo ovo do nedjelje navečer. :-)Ispijamo neke sokiće, točimo vodu i napokon popravljam držač ruke na aerobaru koji mi se pomaknuo nakon par jakih udaraca u neke rupe.

Sljedeća dionica na papiru nije trebala biti strašna, 60tak km sa 800m visinaca. Ali naravno da to nije bilo tako. Prvo nas je vrućina stvarno ubila, tako da smo stali u svakoj birtiji da zamijenimo vodu, popijemo nešto hidratizirajuće i malo se ohladimo. Gegamo se tako nekako do početka uspona na Vahtu, kreće uspon, kad ono 10-15%, temperatura neznam koliko… Jedva idemo sa noge na nogu 6-8 na sat, ali dobro je, zajebancija je još uvijek prisutna. 🙂
Dolazimo na vrh, a na vrhu Vahte baš onako ugodno, gusta šuma, vjetrić puše, milina.

Opet radimo jednu pametnu odluku, odmah kilometar, dva od vrha stajemo u kafiću na hladno slovensko pivo. Sada ni ne gledamo više na sat, vremena ima dovoljno i uživamo ispijajući hladnu pivu, koju već dugo dugo nismo popili od straha od vrućine.

E sada od Vahte pa do Karlovca ima samo još par hupsera. Jedan od tih je uspon na Vivodinu. Zbilja opaki uspon sa ozbiljnim nagibom. Pogotovo jer već u nogama imamo preko 550km i 7500m visinaca. Ali već polagano i adrenalin puca jer znamo da je kraj blizu.

Dolazimo u Krašić, putem do Karlovca srećemo Malića, koji nam čestita i želi sretan put do cilja.

U cilj ulijećemo nešto prije 21h, tj 2 sata prije roka, ekipa na cilju plješće, viče i čestita.
Tamanim pivu na ex i bacam se na gulaš. 🙂

Na kraju, ne mogu reći da sam došao nešto preumoran. Kad se u glavi neke stvari poslože, i tijelo tako reagira. Znao sam umorniji biti nakon nekih “običnih” 600tki nego poslije ove. Ima puno puno puno uspona ali ima i jednako toliko spusta.
Zbilja sam uživao vozeći ovaj brevet i zbog prirode i zbog dobrog društva tijekom breveta.

I naravno treba spomenuti i da sam konačno došao do Randonneur 10000 🙂