4CC 2020

Kako je sve krenulo? Uvijek me privlačil biciklizam, ko klinac sam uvijek na telki na slovenskim programima gledal Tour i maštal o tome da se i ja, kad odrastem, odvažim odvoziti nešto što se vozi više dana.
2009. godine mi je jako zaštekalo na faksu te sam tražil ispušni ventil koji sam pronašel u kupnji MTB-a te sam počel voziti XC ligu Drava. Nakon par mjeseci već sam bio na Maloj Kajkavijani i na prvu su mi se dopale, takve, malo dulje vožnje/trke. U idućih par godina okušal sam se u raznim formatima MTB trka (od XCO, Kajkavijana, 12 vur bereka, Breveti 200 i 300…), triatlonu, trail trčanju, trekingu…

Ova godina nije dobro počela, prijavil sam 69 km na 100 milja Istre i u nastojanju da se čim bolje spremim radio sam trkačke dionice za polumaraton prije Istre na kojem sam potrgao 2 mišića u lijevoj potkoljenici. 4 tjedna bez sporta dovela su me do ludila, no i to je prošlo. Odustao sam od trčanja, došao je Covid, a ja sam krenuo više vozit bicikl, kao rehabilitacija za list.

U svibnju kontaktiram Danijela jer sam na randonneurs.bksvn.hr vidio da se organizira Fleche, 24 satni Brevet zanimljivog koncepta. Uzeli su me u tim naziva Coroneri (Matija Kovačević – kapetan, Goran Zec, Danijel Horvat i ja) i uspješno smo odvozili 414 km u 24 sata. Sa dolaskom na start skupilo se preko 430 km. Na povratku doma s Danijelom razgovaram o 4CC-u i u glavi si lagano slažem sliku kakav bi to pothvat bio. Pošto nakon Fleche-a nisam imao nikakvih fizičkih posljedica javljam Danijelu da kontaktira Kornela u vezi mojeg nastupa. Tu je postojal potencijalni problem jer nisam odvozil brevet 600 koji je uvijet za prijavu. Danijel garantira za mene i prijavljujem se. Kupujem opremu za kišu, dodatnu torbicu za ramu, uplaćujem sportsko osiguranje i odbrojavam dane do starta.

Do 4CC-a sam ove godine imao manje kilometara nego prijašnjih godina, skupilo se nekih 2200 km ceste i 750 km MTB-a sa jako malo visinske. Odluka za prijavu je bila nagla i nije bilo pametno probati u mjesec dana pred 4CC-a natuči čim više kilometara, nego je već bilo vrijeme za tapering. Lupil sam početkom lipnja jedno Pohorje (da odvozim vožnju s skoro 1000 penjanja u komadu) i otišao s Rogininom grupom na jednu bržu vožnju od 125 km. Nisam se previše opterećival s premalo kilometara u nogama i premalo brda jer sam znal da je kod 4CC-a najvažnije biti jak u glavi i znati se izvaditi iz 100 kriza kojih budem imal. 10 godina vozim bicikl na razini ozbiljnijeg rekreativca i zbog nakupljeni kilometri i iskustvo s drugih takvim ultra utrki bio sam uvjeren da ću uspjeti odvoziti i ovo, u slučaju da se ne ozlijedim ili imam tehničkih problema. O ideji sam rekel Alanu i Vanji i nije ih previše začudila jer znaju da volim takve mindfuck stvari. Nisam se nit medijski eksponiral jer nisam u glavi htio još i o tome razmišljati, niti sam tražio sponzore zbog neizvjesnosti ishoda cijele stvari.

Za Ilok krećem s Matijom i Ksenijom dan prije starta, autom do ZG, busom do Iloka. U Zagrebu uživo upoznajem Kornela. Nakon 6 sati vožnje dolazimo u Ilok, taman na brifing. Zanimljiva je rasprava o stvarima kao dali ćemo kroz Neum ili preko Pelješca jer ta odluka slijedi nakon 1300 od starta kad već finiširaš. Danijel je došao biciklom i sam veli da ove godine nije baš u formi. Savjetuje mi da se držim Zdenka i Silvija jer su iskusni, nema zabušavanja i voze u tempu kojim dolazak u cilj u vremenskom limitu nije upitan.

1. dan: Ilok – Varaždin: 356 km, 964 m penjanja, 12 sati 11 minuta vožnje, 15 sati 9 minuta elapsed time, prosječna brzina vožnje 29,3 km/h

Jako sam nervozan jer nikako da krenemo. Startamo u 7 i nervoza se smiruje. To je trajalo nekih sat vremena dok nisam počeo dobivati poruke dotwatchera s pitanjima kaj je bilo? Si dobro?… Naime, blackblox, uređaj koji je slao moju poziciju na net, gdje nam se mogla pratiti pozicija, nije radio. Zabavljao sam se s uređajem do prve kontrolke u Valpovu gdje je proradio. Tih prvih cca 100 km je prošlo jako brzo jer mi je ovaj problem odvraćao pažnju od vožnje. Do Miholjca se formirala grupa: Oletić, Kovačević, Pale – Halić, Grgurić i ja i lijepo peglamo ravnom Slavonijom. Dosta mi je pomoglo da sam rutu odvozio prošle godine na vožnji Varaždin – Vukovar u kontra smjeru. Stižemo Mađare i pjevam im jedinu mađarsku pjesmu koju znam i ostavljamo ih za sobom. U Virovitici kontrolka na bengi na kojoj smo bili na Fleche-u mjesec dana prije, ekipa nas se sječa. U Đurđevcu zovem tatu da mi skuha pol kile krumpira koja sam mislio nositi kao gorivo za drugi dan. Za čas smo u Međimurju, Rješavamo najsjeverniju točku RH i pičimo za VŽ. Pada odluka da spavamo u VŽ što se pokazalo pametno jer kak sam legel u krevet kreće pljusak koji pere nekih 4 sata, taman do vremena kad smo krenuli dalje. Opral tajice i majicu, najel se, stavil sve na punjač i čorka

2. dan: Varaždin – Ročko Polje: 320 km, 3749 m penjanja, 15 sati 19 minuta vožnje, 20 sati 37 minuta elapsed time, prosječna brzina vožnje 20,9 km/h

Buđenje, snuzam, ipak se budim, pakiram i krećem. Nalazim se sa Danijelom, Silvijom i Zdenkom na bengi, Ksenije i Matija nas stižu na izlasku iz grada. Treba mi 10 minuta da se zagrijem, noge su neočekivano dobrom stanju što me jako veseli. Peglamo prema ZG, pauza, kava, pljuga u Zelini, kontrolka Sesvete. Počinje kiša. Kod Lesnine čekamo Zdenkovu supruga koja donosi lonac pohane svinjetine i posudu tjestenine. Jedemo i čekamo da kiša stane. Navlačim navlačne hlače i navlake (kondome) na patike i pičimo po mokroj cesti, tu sam pijeskom s ceste našprical sajlu prednjeg mjenjača što mi počinje raditi problem idući dan. Kuham na usponu poslije Kupaoničkog Kraljevca, svlačenje i pauza za kolu. Začas smo u Dugoj Resi. Kreću usponi. Postajem majstor u umijeću preskakanja hupsera do Severina na Kupi. Pauza, počinjem puštati mjuzu na mob. Mučenje do Skrada, pauza, penjanje do Delnica i Jelenja. Vozim s Danijelom, Silvijo i Zdenko su ispred nas, Ksenija i Matija malo iza. Zovem Kornela da zamoli Silvija i Zdenka da nas čekaju na Grobniku kod bagdropa da idemo svi skupa na Učku. U Putniku jedemo juhu i pičimo za Matulje. Na bengi piva i krećemo na super noćni uspon na Učku. Riješili ju bez problema. Gadan strmi spust do ulaska u tunel, ruke ubijaju, malo penjanja i začas smo u Ročkom Polju di spavamo. Faca mi je fest natečena. Mažem noge gelom za hlađenje i tresem se pod poplonom kak mi je zima od efekta hlađenja.

3. dan: Ročko Polje – Senj: 241 km, 2559 m penjanja, 11 sati 9 minuta vožnje, 14 sati i 57 minuta elapsed time, prosječna brzina vožnje 21,6 km/h.

Digli se oko 5, natečeni sam u faci ko da su me čmele spikale, koljena natečena i bolna. Krećemo na spust u Buzet, brzinska kava, i pičimo uz Mirnu prema Savudriji. Zagrijale mi se noge i opet sreća jer koljena normalno funkcioniraju. Radimo dobre izmjere i kilometri idu. Umag, ridam od sreće na putu za Savudriju jer sam na puta puta i sve ide po planu. Doručak, natrag za Učku, srećemo Kseniju i Matiju koji su spavali prije Učke i super im ide, nisu puno iza nas. Danijel i ja ostavljamo Zdenka i Silvija na putu prema Buzetu jer mi je prespori tempo i hoću čim prije speglati ravnicu jer je upeklo sunce. Pauza na bengi i krećemo prema Učki. Uspon kreće kilometar prije tunela, 5 km sa 500 penjanja je bio pravi izazov, no cik – cak vožnja i dječja pjesmica Ja to mogu pomažu. Zadnji stižem gore, brzinska piva. 100 posto sam siguran da završavam jer sam si zacrtao u glavi da ako riješim drugi put Učku da je to to. Spust u Matulje, energija 0%, jedem duplu picu koja me vraća u život. U Rijeci debil sa ZG tablicama nam radi u ulici sa radovima test kočnica, vozim se po prednjem 10 metra i zaustavljam 20 cm od auta, jer smo mu mahali kad nam je nervozno trubil kad nas je pokušal obići. Bakarski zaljev, gore – dole non stop i lagano smo u Senju. Preskupa mesna plata, 2 pive i lagano na spavanje. Silvijo odbija spavati sa Zdenkom jer sluša njegovo hrkanje već 3 noći, pa smo nas troje ostalih zajedno u apartmanu. Zadnji se tuširam, pišem dnevnik i shvaćam da se neću zaspati od hrkanja. Selim na terasu, Mađari u apartmanu ispod se natječu ko bude jače strugal stolicom po pločicama na terasi, ulična lampa mi iznad glave. Spavam sat vremena, budim se, stavljam si stolac ispred sebe i spavam s nogama gore da cirkulacija bolje radi. Spavam još sat vremena. Buđenje u pol 3.

4. dan: Senj – Makarska: 339 km, 3515 m penjanja, 16 sati 32 minute vožnje, 22 sata 51 minuta elapsed time, prosječna brzina 20,5 km/h

Benga prije polaska, treba kupit cigarete. Jedem meso od večere i krećemo. Matijina motivacijska audio poruka za buđenje (izmijenili smo ih desetak do cilja). Prva kriza na usponu jer sam spor, no mirim se tim da znam da moram biti 20 sati na biciklu a da na brzinu ne mogu utjecati. Svitanje iznad Prizne, puštamo rock 60-ih i 70-ih i time zaustavljamo Zdenka koji je ko pes na lancu. Muka do Karlobaga, svi još spavamo, nikak se razbuditi, doručak. Najbolji dio rute mi je ovaj od Karlobaga do Starigrada, savršena ceste, malo uspon malo spust, kilometri samo idu. Dečki staju da mi čestitaju na odvoženih 1000 km. Posedarje, solo akcija do Benkovce jer me prži sunce. Stajem pred nekom konobom, iz džepa rock na mobitelu na najjače, silazim z bajka, gasim muziku, uletavam na terasu, naručujem pivu i mineralnu i shvaćam da je razgovor stal i da svih jedno 8 ljudi na terasi bulji u mene, nije im jasno od kud sam se skopal i koji je moj problem. Pičimo za Skradin, Silvijo plaća jebeni ručak, toćamo noge u Krki i pičimo dalje. Beskonačno penjanje prema Dugopolju, opet ostajem sam s Danijeom. Cilj nam je ići dalje no pred kraj navijam da su Silvijo i Zdenko uzeli apartman. Nisu i idemo dalje za Makarsku. Noćna spora vožnja, ne šalta mi napred na veliku i to me izluđuje. Blackout u Blatu na Cetini, umoran sam ko pas, dođe mi da legnem kraj ceste i umrem, servis bicikla. Stižemo Silvija i Zdenka koji spavaju na busnoj prije spusta za Makarsku, ostavljamo ih no stižu nas na spustu. Pekara, trpam ko lud. Prije Makarske bagdrop, Kornel nam daje podloške, ležem u žbunje i momentalno sam zaspal. Budim se za sat vremena, pakiram stvari, svi još spavaju. Spavam i ja.

5. dan: Makarska – Molunat: 202 km, 2428m penjanja, 10 sati vožnje, 15 sati 29 minuta elapsed time, prosječna brzina vožnje 20,1 km/h

Umoran sam ko pas, krećemo lagano, zagrijal sam se nakon pol sata. Brzinska kava, nemam pojma kak se mjesto zove, doručak prije Ploča, hlađenje nogu kod ušća Neretve i uspon za Neum. Preskupa lubenica na vrhu, šaltam brzine rukom stavljajući lanac na veliku šajbu. Proletjeli kroz BiH. Prva benga, servis bicikla, konačno šalta kolko tolko normalno. Beskonačne uvale prema Dubrovniku, Kad sam ga zagledal u daljini, mislil sam da je neki grad u Crnoj Gori, no nije, ležali smo kraj ceste pol sata da se skockamo. Ulaz u Dubrovnik, koncentracija na najvišoj razini jer je promet užas. Prije mosta nas obilazi bus na udaljenosti cca 60 cm s 50 km/h većom brzinom, sve sreća da sam u biciklističkom zenu. Pauza na mostu, pauza kad smo izašli van grada. Začas smo kod Čilipa, Danijel veli da bude popil 2 pive jer se zadnjeg uspona od 400 m penjanja ne sjeća jer je popil 2 pive zadnji put. Pijem jednu i jedemo 4 paketa smokija. Peglamo ga ko od šale i još ostaje 8 km spusta. Pokušavam se kontrolirati da ne divljam jer se nema smisla razbiti 5 km prije cilja. Uletavamo u cilj, čekaju Kornel i Bela, sve mi je ravno, emocije nula bodova. Tuširanje, večera s ostalim finišerima i čekanje Ksenije i Matije koji stižu unutar limita. Spavanac…………………..

Idući dan kupanje, jedenje i put kombijem s Kornelom i Zdenkom za Zagreb. Pišem ovo 10 dana nakon cilja, 5 dana sam sanjal da vozim, neznam kam, neznam kud, završili smo a i dalje vozimo. Fizičkih posljedica nema, bolne ruke još od drugog dana, spustevi su mi bili bolniji od uspona zbog držanja volana. Natisci na tabanima ispod prstiju su lagano splasnuli. Počel sam natrag voziti, vožnje od 2 sata su kratke.

Nemam neki zaključak, valjda bude s vremenom došel, valjda. Hvala Kornelu, ekipi s kojom sam vozil, dotwatcherima i svima koji su mislili na mene te posebna zahvala jokerima zovi.