Jedini Fleche na ovim prostorima doživio je svoje treće izdanje koje se odigravalo 11. i 12.04.2014. Pogledom na startnu listu mogla se uočiti razlika u odnosu na prijašnje godine. Brojnost. Prijavljeno je trinaest ekipa iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Mađarske, Bosne I Hercegovine i Austrije. Randonneurs Croatie (Ares Buršić, Alen Moše, Darko Fojs, Bojan Gunjević i ja) je dobio svog klona pod nazivom Randonneurs Croatie II (Siniša Babić, Kornel Boros, Tihomir Šaško, Nenad Ciglar i Tomek Drvoderić). Peteročlane ekipe ove godine sadržavaju i pripadnike raznih nacionalnosti. Kombinacije su stvarno svakakve i zanimljive, a išle su tako daleko da je jedan potpuno mađarski tim zvučnog imena, postavio našeg Ivana Štefulja za svog kapetana.
U daljnjem tekstu opisat ću putošestviju tima Randonneurs Croatie. Prošle godine nismo bili te sreće da startamo u punom sastavu, krenuli smo bez jednog člana. Po tradiciji, ove godine događa se isto. S tom razlikom da sada gubimo kapetana Aresa,kojeg je shrvala visoka temperatura. Pouzdajemo se u to da svaki sudionik dobro poznaje jedan dio trase. A još više se pouzdajemo u Darkov GPS. Pred nama je put od šestotinjak kilometara, a trasa nas vodi kroz Hrvatsku i Sloveniju. Zadane kontrolne točke su nam Sv. Nedelja-Domžale-Goričan-Zlatar Bistrica-Karlovac-Josipdol-Vrbovsko-Vinica (Zilje).
Startamo ispred bivšeg Chelsea u 18.00. Iako je vani ugodno oko 15 stupnjeva, za noć najavljuju vrijednosti bliže nuli. Stoga na nogama nosimo gamaše, a jakne, duge rukavice i kape imamo u pripremi. Tu je još i hrana koju nosimo za prvih 125 km koliko nas dijeli do benzinske pumpe u Domžalama. Budući da mi vjera ne dopušta nošenje bilo kakve torbice na biciklu, imam popriličnu gužvu u džepovima. Krećemo prema Sloveniji i začas prolazimo Brežice, zatim dalje prema Krškom, pa dolinom Save prema Radeču i kroz brda u Domžale. Mrak nas je uhvatio već poslije Krškog, tako da je nažalost tu prestalo uživanje u krajoliku. Od sad pa nadalje vidno polje nam je koncentrirano na dio ceste koje obasjavaju naše lampe. U Domžalama ovjeravamo kartone i na brzinu krećemo dalje. Tu prvi put primjećujemo da nešto ne štima s Alenovim vidom. Naime,u predjelu oko Domžala trasa je dosta brdovita, ima znojenja. Znoj ulazi u oči i peče. Alen je pokušavao riješiti situaciju trljanjem, ali izgleda da se dogodila još veća irtacija oka. Tu još nismo tome pridavali neku pažnju. Alen je mogao normalno voziti, ali prema jutru situacija s vidom mu se pogoršavala. Pred nama je cijela noć i 195 kilometara do sljedeće kontrole –Goričana. Izmjenjuju se poznata mjesta, Trojane, Žalec, zaobilazimo Celje i držimo se bliže Pohorju. Zreče i Slovenske Konjice asociraju na Roglu koja srećom po nas, nije u planu puta. Zalihe vode su pri kraju, pa tražimo benzinsku s oznakom 0-24h. U Konjicama nemamo sreće, ali već u Slovenskoj Bistrici punimo bidone. Odabiremo smjer Ptuj. Temperatura je sve niža, iznosi 3 stupnja. Da bi se ugrijali upotrebljavamo sve dijelove odjeće koju smo ponijeli. Tu razmišljamo o našem drugom timu Randonneurs Croatie II, čija trasa ide do Slavonskog Broda.Uvjereni smo da je njima u ravnoj Slavoniji toplije nego nama u brdovitoj Sloveniji. Tek kasnije smo saznali da smo u krivu, jer dečki su tijekom noći iskusili -2. Osim osjećaja stalne žurbe, jurnjave i hladnoće, čari Fleche-a ne bi bile potpune bez problema sa snom. Svakog uhvati u različito vrijeme, pa ima materijala za vječnu dilemu. Kad ti se spava odeš na firung, vrtiš u polusnu, vrludaš lijevo –desno. Dobra strana toga je da te grupa vidi, može te upozoriti ako skrećeš, ali ako padneš, rušiš cijelu grupu. Drugi dio dileme je vožnja dvadesetak metara iza grupe. Ovim načinom se ne šteti grupi, ali se pojedinac dovodi u opasnost. Ako padne,riskira da ga grupa ne primijeti i odvrti dalje. Ne možemo se dogovoriti koji način je bolji. No i taj razgovor nas nekako održava budnima i usredotočenima. Prolazimo Ptuj, ulazimo ponovo u Hrvatsku. Razdanilo se. Na Čakovečkoj obilaznici dvaput gubimo Alena. Problemi s vidom postaju sve izraženiji .Na kontrolu u Goričanu se prijavaljujemo u 06.03h, nakon 322 km vožnje. Tu je nažalost jasno da Alen neće moći nastaviti, pa mu osiguravamo skrb i okrećemo na zapad. Kroz Varaždin, Novi Marof do Zlatar Bistrice gdje nam je sljedeća kontrola na 408. kilometru. Zadržavamo se vrlo kratko, sa zagorske strane zaobilazimo Sljeme prema Zaprešiću. Tu prvi puta dobivam osjećaj da ovo što radimo nije “čista uživancija” (TM Andrej Zaman) već težak fizički rad. Nekako nas je iscrpljenost načela, pa se obrušavamo na lokalni “Mlinar”. Blokejima klopoćemo po pločicama pekare i kupujemo hrane za desetoricu. Teta pekarica u čudu gleda kako sve te zalihe nestaju u našim želucima dok jedemo ispred izloga. Nastavljamo. Smjer Karlovac, stara karlovačka cesta. Dionica neizbježna na većini hrvatskih breveta. Kontrola u Karlovcu nas dočekuje na 509. kilometru. To je BP Tifon na kojoj ovjeravamo brevet karton i punimo bidone. Sljedeći cilj Josipdol. Tu postaje ponovo razgibano. Put do Josipdola traje cijelu vječnost. I strmije je nego inače, bar nam se tako sada čini. U Hotelu Josipdol ovjeravamo i krećemo prema Ogulinu, koji nam je putu do slijedeće kontrole u Vrbovskom. Moji dečki se drže sasvim OK. Već nekoliko godina Darko i ja smo supatnici na eventima ovakvog tipa, pa čavrljamo da bi zaboravili bol prilikom penjanja na Vrbovsko. Bojana se to nimalo ne tiče, uživa u brdima i vozi se kao da je ravno. Imam osjećaj da prijeđeni kilometri na njemu ne ostavljaju traga. Kontrola Vrbovsko je na 585. kilometru i još malo nas dijeli od magične brojke 600. Spuštamo se prema Bosiljevu i preko graničnog prijelaza Pribanjci opet ulazimo u Sloveniju. Cilj nam je naša zadnja kontrola Zilje na 613 kilometru gdje je i okupljalište svih timova koji su vozili. U Zilje dolazimo u 17.27h. Gotovo je! E ,nije gotovo. Organizator nas obavještava da imamo pravo još voziti do sljedećeg mjesta, slikati se mobitelom kraj table, priložiti sliku kao dokaz da smo napravili dodatne kilometre. Neke ekipe to već odrađuju. OK,ponovo vozimo. Brda. Vraćamo se do 18.00. Priznaju nam 620 kilometara. Dovoljno za prvo mjesto. Prijelazni pehar ponovo dobivamo u vlasništvo na godinu dana. Proglašenje i druženje organizirano je u okrepčevalnici “BIN”. Tu nas čeka stolac, topli obrok i ugodno randonersko društvo. Ne tražimo ništa više,to je naša nagrada. Do godine …
Roberto Setnik