Izvještaj BRM 200 km Bjelovar 2012.

U subotu, 9. lipnja 2012. godine na prvom bjelovarskom brevetu BRM 200 km okupilo se 35 randonneura. Jutro je bilo lijepo i ugodno toplo, kasnije se pokazao takvim i ostatak dana. Vozači na start pristižu u odličnom raspoloženju. Moji međimurci – Neno, Roberto i Tomica; Ares, Darko i Alen iz Zagreba, pa međimurska „opozicija“ u broju od 5, Robert iz Daruvara i svita novopečenih bjelovarskih randonneura koji su odlučili podržati nas u organizaciji, graditi nova prijateljstva i pomicati granice psihofizičkoga. Kasnije, na kraju dana oni su naši novi heroji, ali o tome kasnije.

Domaći vozač Žmaro odmah otkriva svoju ključnu ulogu u događanju: „Ja sam ovdje ključan čovjek!“, prolomilo se terasom kafića u kojem se odvijalo okupljanje. – „Kako to misliš?“, čude se ljudi, a on odgovara: „Ako ja završim onda će svi!“. Njegov humor me u velikoj mjeri oslobodio početne treme. Inače, Žmaro je vozio na montiću sa dvije suspenzije i uspješno završio s ostalom bjelovarskom ekipom koja je u velikom broju vozila na montićima. Koliko ozbiljno su ljudi u Bjelovaru shvatili vožnju uvidjeli smo Senad i ja susrećući razne grupice vozača na treninzima – danima prije isprobavali su trasu, „penjali se“ po Garić Gradu, opremali bicikle… Bilo je to nešto novo, potaklo je mnoge na ozbiljan trening, razmjenu iskustava i učenje – što ponijeti, kako se hraniti?

Nakon ispijene jutarnje kave, ravno u 8:00 povorka stoji u vrsti, a Ares mi klima glavom potvrdno – krećemo! Laganom vožnjom prolazimo centrom grada i ravnamo se u smjeru Čazme. Sporijim tempom prolazimo nekoliko sela nakon čega skrećemo južno, prema Garešnici. Pročitao sam, Neno piše u svom izvještaju: „Krajolik idiličan, pomalo zaboravljen, van žurbe i gužve.“. Lijepo je to opisao – prolazimo općinom Berek, područjem od posebne državne skrbi, lijepih krajobraza, bez puno prometa. Cesta odlična. Već na prvih nekoliko hupsera ekipa odmjerava snage i to dovodi do ubrzanja ritma. Cestovnjaci jure naprijed, grupa na montićima ima svoj tempo – fino se voze i druže, baš kako danas treba. Dolazimo do mog omiljenog hupsera nakon Bereka, lagani brežuljak od 1,2 km kroz gustu šumu. Krećem malo naprijed i provociram međimurce na brdsku akciju, ali Neno hladno odgovara: „Ti to nas zafrkavaš?“. Nije mi prošlo. Jurimo za Garešnicu, nas desetak, još jedan takav brežuljak i dalje samo ravnica. Prva kontrolna točka je u kafiću u samom centru Garešnice na 46-tom kilometru. Ovjeravamo kartone, ali nitko niti ne pomišlja o kavi – pokret! Morat ću se vratiti odužiti gazdarici jer sam obećao kod dogovoranja kontrolne da ćemo ispijati kave i kole u ogromnim količinama. Srećom, šarma imam na bacanje.

Užom i fino asfaltiranom cestom vozimo prema Podgariću, slabo naseljenom mjestu na obroncima Moslavačke gore udaljenom 20-tak km od Garešnice. Brežuljkasto područje pokriveno gustom šumom bukve i hrasta krije srednjovjekovnu utvrdu – Garić Grad. Iz Podgarića do utvrde vodi uska i poprilično strma asfaltirana cesta. Penjemo se, jednima dobro ide, drugi stenju, a treći guraju kako bi sačuvali zalihe energije za kasnije. Tek smo na 69-tom kilometru. Cijelo vrijeme sam razmišljao je li taj uspon i Garić Grad dobar izbor za kontrolnu. Nisam znao kako će ljudi to prihvatiti, ali zahvalan sam Senadu što je inzistirao na tome. Izgleda da je to bio pun pogodak – svako malo pogledam zajedničku fotografiju nas gore i prisjetim se kako smo se lijepo družili. Zabavu je još više potakla Goranova probušena zračnica. Naime, rezervna mu je bila još iz 1998. godine, a u torbici je imao miša. Sreća njegova da je bio okružen randonerima koji su to s veseljem popravili i još se dobro pritom nasmijali. Spuštamo se dolje, u blizini je izvor, a naše zalihe vode prazne. Voda curi na „curak“ pa odustajemo i spremamo se dalje. Okrećem se, a Robert nosi bicikl i traži pomoć – još jedna zračnica. Ostajemo sami, nas dvojica i popravljamo gumi defekt. Pred nama je lagani uspon od 4 km na Moslavačku goru. Nakon uspona spuštamo se u Popovaču i nadamo se da je vodeća ekipa stala na obnavljanje zaliha, ali projurili su dalje pa odlučujemo zatvoriti razliku. Jurimo prema Ivanić Gradu i hvatamo ih na 112-tom kilometru – trećoj kontrolnoj točki na samom ulazu u grad. Obnavljamo zalihe vode, pokušavam pojesti omanji sendvič, a Ares se šali: „Tko je vidio jesti na 200 km?“. I još pita: „Gdje su vam ta brda o kojima pričate?“. To mi je dalo novu snagu. Krećemo dalje preko Kloštar Ivanića. Vozimo na smjene. Grupa se drži do prvog hupsera gdje se pokazuju prvi znaci umora u nekih pa se društvo dijeli u više manjih grupica. Loše asfaltirana cesta unosi nemir i nervozu u grupu. Vozimo brzo, a rupa je tako puno da ih samo prvi stigne izbjeći. Eto problema – Roberto je dobio bubreg na „gurnji“ (čitaj: gumi), a ista je ubrzo i prsnula. Posjedali smo u travu uz cestu, izležavamo se i sunčamo, a međimurci izvode vulkanizerske radove. Kako je zabavno i zanimljivo to društvo, mogao bih slušati ih danima. Popravljaju gurnju i nastavljamo dalje. Asfalt je sve bolji, a Darko primjećuje lijepe hrastove šume oko Vrbovečke Dubrave i Farkaševca. Ares ide naprijed i čini mi se da prebacuje u kronometarski način rada. Pomalo stvara razliku pa odlučih primitivnom gestikulacijom dati Darku do znanja da ga ne puštamo. „Zatvaramo“ ga i opet se vozimo jako u grupi. Stižemo u Bjelovar i ravnamo se prema posljednjoj kontrolnoj točki, malenom selu sjeverno od Bjelovara. Lagano se uspinjemo bilogorskim krajem prema mjestu Kapela. Međimurci kontroliraju grupu i diktiraju tempo. Valjda su se tek zagrijali. Mislim si, tako ti i treba kad provociraš. Spuštamo se iz Kapele do posljednje kontrolne – trgovina u Srednjim mostima – 185-ti kilometar. Voda, kola, radler, jabuke – gazda pušta vodu na dvorištu da se umorno društvo opaljeno jakim suncem osvježi. Nakon okrijepe Ares veli: „Sad lagani kronometar do Bjelovara.“. Idem s njim. Znam da je roadbook dobar, ali svejedno, bit ću dobar domaćin. Jurimo nas šestorica prema Bjelovaru kao navijeni. Odredište – restoran u centru grada. Već u uličici, na biciklima stisak ruke. Pročitao sam, Ino tako misli, a i ja – to mi je neprocjenjiv osjećaj i velika nagrada.

Ubrzo, ostatak „brze“ škvadre stiže na cilj. Uslijedilo je druženje i razgovor uz pizzu. Senad i ja čekamo do kraja, dok svi ne pristignu. Stiže Zoran na posuđenom cestovnjaku. Krenuo je s malo vjere u uspjeh zbog manjka treninga i na kraju pobijedio. Evo i ekipe na montićima. Sve smo ih dočekivali pljeskom. Navijamo još za Sanka i Roberta koji se bore. Oni su naši junaci. Senad ih je nagovorio na poduhvat. Bili su neodlučni, s respektom su pristupili toj daljini, putu. I uspjeli su, zajedno, nakon gotovo 13 sati. Bravo!

Ujutro, na kavi, Senad i ja kovali smo planove – sigurno je da se vidimo i dogodine u Bjelovaru. Trasa je već u našim glavama…

Čestitke svima i pozdrav iz Bjelovara!

Danijel

Fotografije možete pogledati u facebook galeriji!